Nedavno je na facebook profilu NK Jedinstvo iz Gornjeg Mihaljevca objavljena objava kako je na slici, a par dana prije, slika nogometnog tima NK Jedinstvo na istim stranicama. Ovo je nesumnjivo, kakve god priče se pričale građanima, dokaz da se cijeli projekt „Park mladosti“ radi za potrebe velikih apetita NK Jedinstvo ili bolje rečeno predsjednika tog Kluba na što je Društvo VETERAN više puta upozoravalo.
Prije dvadeset do trideset godina, dok su ratne traume bile potpuno svježe, a brojni svjedoci kao i njihova sjećanja još uvijek živi, različite potresne priče zabilježene su samo u tiskanim, davno zaboravljenim tekstovima. Danas, ako poneku od njih pronađemo na internetu, odviknuti od patnje koja nije naša osobna, često pomislimo kako te priče nestvarno zvuče.
Žene u crnom najoštrije osuđuju sramotnu i ciničnu odluku Apelacionog suda da nakon izdržane dve trećine kazne na uslovnu slobodu pusti osuđenog ratnog zločinca Miroljuba Vujovića. Miroljub Vujović je u sudskog postupku koji je trajao više od deceniju, osuđen na 20 godina zatvora za masakr civila na poljoprivrednom dobru Ovčara, koji su odvedeni iz Vukovarske bolnice, novembra 1991. godine.
Glavni grad Hrvatske Zagreb je u svibnju 1945. bio grad straha, patnje, stradanja, smrti, ali i nadanja da je zlo prolazno. U grad su prve ušle jedinice partizana iz Srbije, od kojih su mnogi do prije koji mjesec nosili kokardu na šubari, čak do kolovoza 1944. kada ih je Tito amnestirao…
Ti ljudi su počeli pokolj stanovnika Zagreba i svih koji su se sklonili u glavni grad, a nisu pobjegli prema Austriji. Pokolji i ubijanja trajali su, s različitim intenzitetom, mjesecima nakon završetka rata…
Zar ste sve to olako zaboravili? Kako da danas priđemo ljudima i da im kažemo kako nitko od nas nije vodio osobni rat iz osobnih interesa. Vodili smo borbu za opstojnost Hrvatskoga naroda...
Daleko je 1991. godina ali za mene ipak tako blizu. Iako je tada bio rat i prolazio sam kroz pakao rata, ponekada se rado sjetim tih vremena iz samo jednog razloga TADA SMO BILI PONOSNI, MLADI I ZDRAVI. Tada nas je narod poštivao jer u nama su vidjeli spasitelje koje je Bog poslao da spase Hrvatsku, da konačno dobijemo svoju državu koju smo svi zajedno toliko željeli.
Ne možemo zaboraviti…
Ne pitajte zašto, jer, vi koji pitate ionako ne znate kako je to kad vrijeme stane a bol ne prolazi…
I kad bi mogli, nemamo pravo zaboraviti. Oni žive u nama dok ih se sjećamo. Uspomene i sjećanja su jedino što nam nakon svega ostaje. I nama i njima. To je jedino što nas veže. Zaborav bi bio neoprostivi grijeh.
Zaboraviti ni preboljeti ne možemo i zato što nema pravde.
Lijepo je čitati o djelima dobrih ljudi kao što je opisao portal "Medjimurski.hr" i članku "Dragutin Branilović uredio okoliš oko društvenog doma u Malom Mihaljevcu", kojim se odaje javno priznanje za akciju gospodina Dragutina Branilovića, na uređenju okoliša oko Društvenom doma MO Mali Mihaljevec. Ovo je samo još jedan dokaza da su branitelji samozatajno itekako aktivni u svojim sredinama, ali ostaje gorka spoznaja, da autor članka i Glavni urednik navedenog portala nisu smatrali dostojnim da spomenu da je gospodin Dragutin Branilović, hrvatski branitelj, dragovoljac Domovinskog rata koji je bio pripadnik HOS-a i 54. sb Čakovec.
Hrvatsko društvo, svi znamo, vidimo i osjećamo, podijeljeno je na dvije struje različitih svjetonazora, „lijevo“ i „desno“. Ta podijeljenost ima svoju genezu, pravila igre i igrače. Ako znamo da „ljevici“ pripadaju socijalisti, bivši nereformirani komunisti, neoliberali, borci za socijalnu pravdu koji okupljaju LGBTQ…, feminističke ili komunističke aktiviste, globalisti i zagovornici EU idiotarije, „uvoznici“ emigranata i ostali nametljivci i neradnici koji sisaju državni proračun, onda znamo da mi branitelji pripadamo „desno“.