Svjedočenje ratnice Mire Dunatov Vrdoljak

“Mislim da svaki čovjek u nekom trenutku života, kada se okrene i pogleda za sobom, u svoju prošlost želi napisati neke stvari, nešto važno što je proživio, nešto što je ostavilo trag na njemu, nešto bitno što ga je stvorilo onakvim kakav jest, a ja, kada se osvrnem unatrag, vidim puno toga, možda i previše proživljenoga i želim to zapisati da ostane u mojem sjećanju kada dođem u godine u kojima će se prošlost ispreplitati i polako gubiti u magli.

Toliko toga bih zapisala da ne znam otkud početi.

Prošla sam Domovinski rat. Preživjela strahote obrane Vukovara, logor, ali toliko mojih prijatelja nije uspjelo preživjeti. Život je kušnja. Nekim ljudima donese dobro, a nekima ne. Život je borba za opstanak, a rat… rat je, barem ovaj u kojem sam se ja borila, bio praiskonska borba za opstanak. Borba u kojoj grebeš i rukama i nogama ne bi li preživio.

U Vukovaru smo svi ”grebali” da opstanemo. Žene, djeca istarci dok su u podrumima kao štakori čamili, gladovali, bojali se i molili za nas branitelje. Molili da izdržimo, da ne posustanemo, da ih zaštitimo. Da netko, Hrvatska, svijet ili sam Bog učine nešto i zaustave tu ludost u kojoj smo se našli. Ni krivi ni dužni, a mi branitelji kao zombiji, dan po dan, noć po noć, gladni, žedni, umorni, neki ranjeni… I mi smo se s krunicom oko vrata molili, ali pomoći niotkud.

Bila sam pripadnica 4. bojne 3. gardijske brigade. Na Sajmištu, Petrovoj gori… Sjećam se jednog poslijepodneva u rujnu 1991., sunčan dan, vrijeme jebilo lijepo, puhao je blagi povjetarac, lišće se veselo lelujalo. Idilu je kvarila grmljavina granata, uobičajeno oko 2 – 3 tisuće na dan.

Mi smo bili na tzv. isturenom položaju, oko 200 metara ispred naših punktova, u nekoj katnici. Bila je dosta očuvana naspram drugih kuća, jer je bila blizu ”četničkih” položaja. Ispred tog istog prozora bilo je malo stablo kruške. Stakla nema, samo poneka poderana zavjesa. Čordaš je primjetio da se na krovu kuće preko puta nas pomiču crijepovi. Pravili su snajpersko gnijezdo. Uzeo je tromblon i opalio u krov. ”Nema više gnijezda!”, netko je povikao, a mi sretni.

Meni je bio kraj smjene i odlazim u ”kutak”, odnosno mjesto ispred stuba u hodniku gdje smo stavili deke i spavali.

Netko je negdje nabavio kavu, ali nismo imali ni plina ni struje. Pila mi se kava pa mi je palo na pamet da tu kavu zagrijem na svijeći, jer kavu nismo popili danima. Ideja je glupa, ali vremena imam oko 2 sata, do smjene, pa zašto ne bih probala. Nakon, čini mi se, sat vremena voda je prokuhala i ja je sva sretna nalila u šalice. Ondje su bili i moji suborci: Jelena, Šljiva, Čordaš, Divljaković i drugi. Samo što sam s kavom ušla u prostoriju gdje smo davali stražu, četnici oplae granatu iz RPG-a u prozor. Na našu sreću pogode ono stablo kruške gdje je granata i eksplodirala. U sobu upadne samo komad gelera koji nikoga pritom nije ozlijedio.

K vragu, ode kava. I dan-danas mi je žao kada se sjetim koliko sam se namučila da je skuham.

U sekundi smo svi bili na svojim mjestima. Četnici po nama granate, a mi na njih puškama. Imali smo doduše nekog Garu – mitraljez koji je stalno štekao. Pod prozorom malo mjesta pa da se ne guramo, pada dogovor: Šljiva i Čordaš pucaju kroz prozor dok Jelena i ja punimo okvire.

Divljaković odlazi na kat. Stalno je trčao amo-tamo. Uzme okvire od nas troje i trči na kat. Kad ih potroši, uzme drugi pa trči u dvorište, pa na kat, i tako cijelo vrijeme. Imam dojam da su četnici mislili da nas je u kući pedeset, a ne pet. Dečki s okolnih punktova su odmah pritekli u pomoć. Sve skupa je trajalo oko sat vremena. U sobi se nije vidio ni prst pred nosom od čahura, kuća je počela gorjeti, potkrovlje se urušilo, a mi se kao u filmu povlačimo van puzeći. Uf, bilo je strašno, ali nitko nije ni ogreben, dobro smo prošli. Mijenjamo položaj u kuću pokraj te. Druga kuća, ista stvar. Straža pod prozorom, četnici preko puta, i tako iz dana u dan…

O ratu nisam znala mnogo, osim iz filmova, ”Sutjeska”, ”Neretva”, ”Mirko i Slavko”. Brzo sam shvatila da riječi ”Mirko, pazi metak! Hvala, Slavko!” nemaju veze s ratom i preživljavanjem. Mi borci bili smo obični ljudi, obućari, pekari, trgovci, profesori i njihovi učenici. Obični ljudi koji su branili svoj grad. Moja obuka bila je: ”Ovo je kalašnjikov, tako se stavi metak, tu se otkoči, ovako se puca…” i ajde na teren.

Primljena sam u sanitet, ali budući da je bilo malo branitelja morala sam biti i vojnik. Kada bi netko bio ranjen napustila bih svoj položaj i otišla kod ranjenika, previla ga, prebacila do bolnice i vratila se nazad na položaj. Moj prvi ranjenik bio je civil. Granata mu je raznijela obje noge koje sam doslovce morala skupljati s ceste i prenijeti ga do automobila, a bio je duplo teži od mene. Cijelo vrijeme padaju granate oko nas, a ja samo razmišljam što je doktor Njavro rekao da se radi u slučaju takvog ranjavanja. Kada bi sve bilo gotovo, onda sam se tek bojala. No, ne zadugo. Nije bilo vremena za strah, bol, umor, glad. Noću bismo držali stražu i samo čekali da svane, a ujutro od rane zore stotine tisuća granata padalo bi na grad.

Zrakoplovi, pješaci, tenkovi. Svaki dan bilo je sve više ranjenih. Bilo je ranjenih u glavu, vrat, abdomen, crijeva se vide, otkinuti dijelovi tijela… Sjećam se kada je Jelena ranjena. Krenuo je tenkovsko-pješački napad na nas. Tenk je ispalio granatu baš u zid sobe u kojoj se nalazila Jelena i cijeli zid se srušio na nju. Čordaš i ja bili smo u susjednoj sobi i od detonacije oboje smo izletjeli na hodnik. Oko nas se ništa nije vidjelo, samo sitna prašina. Čuli smo Jelenu kako jauče.

Pipajući oko sebe ušli smo u prostoriju i našli je ispod ruševine. Pokupili smo je i krenuli van kad je opalila druga granata, a od detonacije svi troje smo izletjeli u dvorište. Dečki su nam vikali: ”Bježite! Bježite!” i štitili su nas. Mi smo trčali kroz dvorište, kroz ulicu do nekog automobila i uspjeli smo je izvući i odvesti u bolnicu.

Negdje potkraj listopada i ja sam bila ranjena u desnu nogu dok sam izvlačila jednog ranjenog suborca. Odvezli su me u bolnicu gdje mi je doktor pokušao izvaditi geler. Budući da rana nije bila velika, operacija je išla ovako: legneš potrbuške, anestezija je bila cigareta ako pušiš i pola čaše piva (to su barem meni dali). Geler nisu uspjeli izvaditi, već sam dobila dren i nazad na položaj. Kada sam se vratila na punkt, dečki su me strpali u automobil i odvezli u ”Borovo commerce”. Nakon tjedan dana sam se htjela vratiti, ali se više nije moglo do Vukovara. Lužac je pao pa sam ostala s dečkima u Borovu do okupacije.

Predavali smo se u ”Commerceu”, odnosno otišli smo tamo na pregovore i zaglavili. Četnici su gađali zgradu te se ona urušila i zapalila. Na kraju su ubacili suzavac kroz ventilaciju. Sklonište je bilo puno civila, djece, ranjenika i morali smo se predati bez ikakvih uvjeta samo da nas puste van. S civilima sam dospjela do Novog Sada gdje me jedna djevojka izdala, rekla je da sam bila u Gardi.

Tu noć sam provela u zatvoru, a ujutro su me odveli na tzv. suđenje gdje je nekakav sudac samo rekao: ”Kriva je!” Navečer su me još dva dečka, koje niti rođena majka ne bi prepoznala, krvave, prljave, poderane, s lisicama na rukama, u crnoj ”marici” odvezli u logor. Poslije sam doznala da je to Stajićevo, tj. Velika napuštena farma gdje se nalazila većina naših zatočenih branitelja.

Njih su tijekom noći prozivali imenom i prezimenom te odvodili na ispitivanja, a onda poslije donosili nazad jer od batina nisu mogli hodati. Sjećam se prve noći kada sam tek došla, izbacili su nas iz ”marice” i gurnuli u mračnu štalu. U kutu desno od ulaza nekoliko spodoba udaralo je palicama po nekim ljudima koji su ležali i jaukali. Umrla sam od straha. Niže niz štalu vidjela sam samo obrise ljudi koji su ležali na podu. ”Glavu dolje!” – vikali su nam. ”Lezi, ruke na leđa!” Tek kada sam legla shvatila sam da su drugi ljudi koji leže oko mene živi. Bila sam jedina žena ondje. Bojala sam se i razmišljala. Bože, što će biti s nama…

Ujtro smo dobivali kruh i čaj. Ispitivanja su se nastavila, kao i batine i vrijeđanje. Bože, pa samo smo branili svoj grad, grčevito, očajnički i izdržali 3 mjeseca. Petog dana su me prebacili u Begejce uz objašnjenje da ondje ima još ”ustaških kurvi”.

Drugi logor, druga štala, a sve ostalo isto. Tada počinju i ispitivanja. Tukli su me, maltretirali, ucjenjivali, vrijeđali i ispirali mi mozak. Izolirali su me u posebnu prostoriju na nekoliko dana. Držali su me gladnu, žednu, s lisicama na rukama na leđima. Nisu mi dali niti na WC. Koje poniženje, malu nuždu vršim pod sebe. A sve zato jer sam bila pripadnica ZNG-a. Pred Božić sam se prvi put okupala. Tada me prebacuju u Mitrovicu, a neke u Niš. U Mitrovici se nastavilo ispitivanje i mučenje.

U Beograd sam došla negdje u veljači 1992. godine. Bilo je ondje puno branitelja, svi dovedeni na suđenje. Bila sam tjednima sama u ćeliji i razmišljala: Bože, zašto? Zar zato što sam branila svoj grad, dvorište, kuću? Zato što smo stvarali svoju državu? Bolje sutra, bolju budućnost svojoj djeci. Ja sam ih tada imala dvoje. Kći od 11 i sina od 8 godina. Bože, koliko su mi nedostajali. Plakal bih, vrištala, ali ne mogu, ne smijem. Nisam se dala.

Razmišljala sam kako je znalo biti dana s po nekoliko ranjenika.  Znalo se dogoditi da ni ruke ne operem jer nemam vode i onda tim istim rukama jedem ako imam što, a živjeli smo uglavnom od čipsa i poneke konzerve. Danima se nismo kupali niti spavali. Nismo plakali za prijateljima koji su poginuli, nije bilo vremena. Kada bi netko poginuo samo smo stigli pomisliti na to i okrenuti se, jer tko zna, možda si ti sljedeći. Djeca su se rađala u podrumima, gdje su i prohodala, progovorila prve riječi, a ovi ovdje nama sude. Boli me što je netko iz čista mira uzeo djetinjstvo mojoj djeci, ukrao mi kuću, školu, prijatelje, povijest…

Ja nisam htjela u proboj, nisam mogla ostaviti one ljude u podrumima same. Bake su mi davale hranu, a djeca sa mnom dijelila bombone kad bih navratila. Znala sam da negdje neki drugi branitelji tako čuvaju moju djecu i moje roditelje. Krivi smo jer smo preživjeli.

U svibnju su me osudili na 15 godina zatvora jer sam, navodno, dignula bunu i srušila ustavni poredak SFRJ. Ali preživjela sam i logor. Devet mjeseci patnje, poniženje, boli. Ovakvih je i sličnih priča nažalost još puno. Vukovar je grad s puno neispričanih priča i hrabrih ljudi. Neki su poginuli, neki su još tu. Oliver je ubijen na Ovčari, Divljaković je poginuo u borbi, Šljiva nestao pa pronađen mrtav… Bog je odredio tako.

Razmijenjena sam 14. kolovoza 1992. godine u Nemetinu i vratila sam se u vojsku. U mirovinu sam otišla 1995. godine.

Danas sam majka troje djece. Kada danas pričam o ratu nameću se riječi prijateljstvo, povjerenje, ono kada daješ sve za nekoga, daješ mu ruku kada je najpotrebnije. I ne, nije mi žao što sam sve to prošla, zapravo, vrlo sam ponosna što sam i sama sudjelovala u stvaranju novije hrvatske povijesti. Od rata na svaki dan gledam kao na bonus, poklon od Boga. Boli me što se danas svi spotiču o nas branitelje, svi misle da imaju pravo na neke svoje prigovore, koriste nas u dnevno-političke svrhe i slično. Vjerujem da će i to proći.

Ja sam borac, ratnik, preživjela sam sve strahote pa ću preživjeti i ovu nepravdu. Nikome ne dam da mi oduzme sjećanje na poginule prijatelje, moje dostojanstvo i moj mir. Ponekad se osjećam odbačeno, iskorišteno i nemoćno. Onda se sjetim svih poginulih, znanih i neznanih i krenem dalje.

Moj je život moja priča, moja prošlost i moja budućnost. Ne želim niti pomisliti da su moj isuborci poginuli uzalud. Kad mi je teško, sam sebi kažem: glavu gore, možeš to… i idem dalje.”

Maxportal