Sjećanje veterana - borili smo se za slobodu

Za sve moje ne-vojne prijatelje vani ili tu u domovini, ovo vam može ili ne može pomoći da razumijete one od nas koji smo služili u vojsci tj. bili ZNG-e. Mi smo veterani. Kuću smo napustili kao mladići i djevojke ili pravi tinejdžeri ma nebitne su godine (ponekad loše savjetovani) odrasli u nepoznatoj avanturi. Voljeli smo svoju zemlju dovoljno da je branimo i štitimo vlastitim životima.

Oprostili smo se od prijatelja i obitelji i svega što smo znali.

Naučili smo osnove i onda smo se rasuli na vjetru do dalekih uglova Zemlje.

Pronašli smo nove prijatelje i novu obitelj.

Postali smo braća i sestre bez obzira na boju, rasu ili vjeru.

Imali smo mnogo dobrih i loših trenutaka.

Nismo se dovoljno naspavali.

Pokupili smo i dobre i loše navike.

Naporno smo radili i igrali jače.

Nismo zaradili veliku plaću, ili mirovinu, to nam nije bio cilj.

Doživjeli smo sreću poštanskog poziva i tugu zbog nedostajanja važnih događaja.

Nismo znali kada ćemo, čak ni da li ćemo ikada više vidjeti dom.

Brzo smo odrasli, a ipak nekako, uopće nismo odrasli.

Borili smo se za svoju slobodu, kao i za slobodu drugih.

Neki od nas su vidjeli pravu borbu, a neki nisu.

Neki od nas su vidjeli svijet, a neki nisu.

Neki od nas su se bavili fizičkim ratovanjem, većina nas se bavila psihološkim ratovanjem.

Vidjeli smo i iskusili i bavili se stvarima koje ne možemo u potpunosti opisati ili objasniti, kao što nisu sve naše žrtve bile fizičke.

Sudjelovali smo s vremena na vrijeme u počasnim obredima i obredima jedni s drugima, jačajući naše obveznice i prijateljstvo.

Računali smo jedni na druge da obavimo svoj posao i ponekad ga uopće preživimo.

Pobrinuli smo se za pobjedu i tragediju.

Slavili smo i žalili.

Izgubili smo se nekad usput.

Kad je naša avantura završila, neki od nas su se vratili kući, neki od nas su počeli negdje novo, a neki od nas se uopće nisu vratili kući.

Ispričali smo nevjerojatne i urnebesne priče naših podviga i avantura.

Dijelimo neizgovorenu vezu jedni s drugima, koju većina ljudi ne doživljava, a malo tko će razumjeti.

Govorimo visoko o vlastitoj grani službe, i bockamo zabavu na drugim granama.

Ipak znamo da ćemo, ako zatreba, biti tu za našu braću i sestre i stajati zajedno kao jedno, u trenu.

Biti veteran je nešto što se moralo zaslužiti, a to se nikada ne može oduzeti.

Nema novčanu vrijednost, ali je istovremeno neprocjenjiv dar.

Ljudi vide veterana i zahvaljuju im na usluzi.

Kad se vidimo, dajemo ono malo klimnuti glavom, ili blagi osmijeh, znajući da smo dijelili i iskusili stvari koje većina ljudi nije.

Dakle, od sebe do ostalih branitelja, pohvaljujem i zahvaljujem vam za sve što ste učinili i žrtvovali za svoju zemlju.

Pokušaj se sjetiti dobrih vremena i zaboraviti loša vremena.

Podijelite svoje priče.

Ali što je najvažnije, stanite uspravno i ponosno, jer ste zaslužili pravo da vas zovu veteran.

Ako ste veteran, molim vas kopirajte, zalijepite i podijelite. Moji najmiliji prijatelji 🇭🇷

Mijo Zorić Browing