Hrabri policajac koji je Hrvatsku volio više od života

Ovo je priča o hrabrom međimurskom policajcu koji je, kao i mnogi hrabri ljudi devedesetih godina, položio život za svoju domovinu. Njegov stric Pavao napisao je sjećanje na svog nećaka. 1. srpnja 1970. godine rođen je jedan od mnogih heroja Vukovara, Darko Tišljarić, policijski službenik iz Međimurja, s tek navršenih 20 godina, čiji je život okrutno prekinut na Ovčari. Njegov stric napisao je sjećanje na svog nećaka uz molbu - ako tko ima koju Darkovu fotografiju s ratišta, da mu pošalju.

Darko Tišljarić, hrabri međimurski policajac: 'Ako se ne vratim i čujete da me više nema, pustite mi tu pjesmu da je slušam na nebu.'

Želja mi je da bar malo iznesem i neke druge informacije o mom nećaku Darku, jer ga znam od malena, od rođenja, kroz školovanje u Hodošanu, školovanje u u Policijskoj školi Svetošimunskoj u Zagrebu i njegovom odrastanju, te odlasku u obranu Vukovara.

Nakon završetka školovanja za policajca u Svetošimunskoj u Zagrebu, kao mladi policajac trebao je i neka iskustva, kako su tada govorili, oko godinu dana, prije nego nastavi daljnje školovanje i napredovanje. On je tu, nazovimo „praksu” najprije obavljao u PP Dugo Selo a poslije je na molbu prebačen u PP Međimurje te je raspoređen kao mladi policajac na državnu granicu Goričan prema Mađarskoj, blizu svoga sela Hodošan. Sa radošću je obavljao svoj posao a bio je još sretniji jer je upoznao iz susjednog sela djevojku Zdenku u koju se zaljubio i koja mu je poslije postala i zaručnica. Bio je i član nogometnog kluba Budućnost iz Hodošana. Što može biti ljepše od zdravlja, mladosti, obavljanja posla koji voliš, spavaš u rodnoj kući u Hodošanu i voli te zgodna mlada djevojka.

Volio je slušati pjesmu grupe Scorpions „Wind of Change". Valjda je zato i rođen 1971 godine. Darko Tišljarić, dvaput je iz Hodošana odlazio u obranu Vukovara i istočnoslavonskog ratišta, najprije 1. srpnja, tada su rekli da ih šalju, kao ispomoć policajcima u obrani Vukovara ali se je vratio nakon 15 dana kada je došla smjena a drugi puta je dobrovoljno otišao 11. rujna 1991. Imao je povjerenja u mene i znao mi se povjeravati. Kada se vratio prvi puta iz Vukovara, promijenio se i primijetio sam da mu je poraslo samopouzdanje, ponos, odlučnost, vjera da se bori za pravu stvar, domoljublje i osjećaj da pomaže ljudima Vukovarcima, da se bori za domovinu Hrvatsku. Ali smo primijetili i da je nakon prvog povratka iz Vukovara, postao nekako zamišljen, nenaspavan i prkosan.

Sjećam se našeg posljednjeg razgovora u Hodošanu, prije odlaska na put prema Vukovaru 11. rujna 1991. Kaže on meni odlučno: „Striče ja idem”, „kam ideš” pitam ja: On mi kaže „u Vukovar”. „Pa Darko već si bio, ti si već dao svoj doprinos domovini, neka malo i drugi idu a ne da bježe u inozemstvo ili im se ne može uručiti poziv”, kažem ja. On mi odgovori: „Dragi moj striče, vidiš i ja vidim da se neki tako ponašaju, ali ako ćemo se svi tako ponašati Hrvatske ne bu, prijavio sam se kao dobrovoljac jer volim Hrvatsku, a domovina mi je u srcu i nedam da je gaze”. Ostao sam bez riječi na tu izjavu koju je izrekao, čvrsto i odlučno. Volio je Hrvatsku. Volio je slušati i pjesmu grupe Scorpions „Wind of Change" te nam je na rastanku poručio, kao da je predosjećao da se više nećemo ni čuti ni vidjeti: „ako se ne vratim i čujete da me više nema pustite mi tu pjesmu da je slušam na nebu”.

Otišao je sutradan 11. rujna sa grupom suboraca iz PU Čakovečke a iz samog našeg sela Hodošana, tada je otišlo troje mladića-policajaca u obranu Vukovara kao Mesarić Božidar, Markač Ivan zvan-Vetrek, i naš Darko Tišljarić zvan-Bobac. Koliko mi je poznato još su mnogi mladići baš iz našeg sela Hodošana otišli braniti domovinu a jedan od njih Zvonko Zrna, heroj, koji je nažalost poginuo 1995.g. u akciji „UNA 95 a bio je u brigadi Gromovi.

Moj Darko je bio u ekipi hrabrog Vukovarskog branitelja Željka Sršena, ratnog nadimka Genscher na punktu Bosanske i Trpinjske ceste. Željko je za mog nećaka jednom prilikom izjavio: „Darko Tišljarić iz Hodošana, bio je pravi borac, imao je srce za tri čovjeka.

Takvog sam ga i ja poznavao, no nažalost, Darka više nisam vidio, ponekad se javio telefonom te smo saznali i žalosnu vijest da je 5. studenog 1991. g. nakon pada tromblonske mine, teško ranjen u nogu-koljeno i ruku a imamo i svjedočanstvo da su ga njegovi suborci Dragutin Friščić Kesera, Mario Kovač i Kristijan Kolarić više puta u tačkama voziti u bolnicu na previjanje jer nije mogao hodati. Jedno vrijeme iako teško ranjen, bio je prvo smješten u podrumu zapovjedništva obrane Vukovara te je prebačen prije pada Vukovara u bolnicu ali nažalost zbog nemogućnosti hodanja nije mogao ići u proboj. U Vukovarskoj bolnici je bio dok nisu došli srbočetnici i JNA te ih tako ranjene, sa osobljem bolnice, nisu iznjeli iz vukovarske bolnice i strpali u „autobuse smrti” te ih nakon iživljavanja i maltretiranja mučki ubili 20. studenoga na Ovčari. JNA i Srbija čuvala je tu tajnu 5 godina.

Darkovi roditelji, ja i bliža rodbina tada nismo znali za sudbinu našeg borca, heroja...
Tražili smo ga 5 i pol godina, raspitivali se na sve strane, putem Crvenog križa, Unprofora, međunarodnih promatrača, očekivali smo i pratili svaku zamjenu zarobljenika ali bilo je sve uzalud.

U međuvremenu, umro mu je otac Tomo od tuge i žalosti, a njegova majka Anđela tražila je sina uporno 5 i pol godina. Tražila je bilo kakvu informaciju, no sve je bilo uzalud. Nakon 5 godina traženja obavješteni smo da dođemo na Šalatu u Zagrebu, da pokušamo identificirati njegove ostatke. Njegova majka, hrabra žena, kada je vidjela pokazane joj simbole, kosti, predmete koji su mu pripadali i njezin DNK se poklapao sa ostacima, samo je rekla to je moj sin i dozvolite mi da ga dostojno sahranim i da umrem u miru Božjem. Bila je zadovoljna, nekako se smirila jer ga je ipak našla. Rado je posjećivala njegov grob, no nažalost razboljela se i otišla na nebo kod sina i muža.
Sahranjen je 4. ožujka 1997. godine.

Sjećam se jedne izrečene istine, koju je na sprovodu našem heroju Darku izrekao tadašnji župan međimurski: 'Ovo nije običan sprovod, ovo je sprovod koji traje preko 5 godina.' A ja dodajem, to je tiho umiranje obitelji, roditelja, rodbine i svih koji su ga poznavali i nakon toga.
Mislim da hrabri policajci koji su iz Međimurja došli braniti Vukovar, što je ujedno i obrana domovine Hrvatske, zaslužuju da ih se više spominje, da se o njima piše kad već branitelji nisu u školskoj lektiri. Nažalost ima mnogo heroja o obrani Vukovara o kojima nema priča, nema sjećanja, nema objava. Promijenimo to... na kraju, naš Darko, naš heroju, slušaj pjesmu „Wind of Change" koju si tako volio a koju ćemo na današnji dan, sjećajući se tebe sa ponosom stalno puštati.

Divno je to rekao Klaus Majne u intervjuu za DW: pjesma „Wind of Change" je himna promjene. „Ova pjesma će nas uvijek podsjećati da slobodu nismo dobili tek onako.”

Pavao, Darkov stric