Hoće li nestati istina o DR, o patnji hrvatskog naroda?

To će nam se dogoditi. Nestanak hrvatske povijesti. Izbrisat će oni Domovinski rat koji je odnio previše hrvatskih duša jer su branile svoju zemlju.

Sakrit će suze majki koje nikada nisu pronašle svoju djecu. Ugasit će nemir djece koja nisu upoznala svoje roditelje. Ostat će sve manje. Istina će nestati. Povijest neće biti zapisana. Iskrivljena slika o patnji hrvatskog naroda hoće. Jednoga dana će hrvatski branitelji u potpunosti postati zločinci, a ne heroji.

Hoćemo li stvarno to dozvoliti?

Prenosimo u cijelosti kritiku udžbenika povijesti koju je napisao profesor Saša Zamboni.

„Ovih dana izdavačke kuće užurbano predstavljaju nove udžbenike povijesti za osmi razred osnovne škole uz koje bi hrvatski osnovnoškolci trebali stjecati znanje o svjetskoj i nacionalnoj povijesti većeg dijela 20. i početka 21. stoljeća. Hrvatsko tržište udžbenika je siguran i unosan posao koji izdavačima donosi oko 200 milijuna kuna iz osiromašenih roditeljskih džepova ili javnih proračuna. Osim financijske koristi, udžbenici nose i obrazovnu odgovornost prema nadolazećim generacijama hrvatskih učenika.

Obzirom da se budućnost ne može bez poznavanja prošlosti graditi, kako je ustvrdio Eugen Kvaternik, jedan od najvećih i najhrabrijih sinova koje je hrvatski narod imao, čitajući udžbenike prema kojima će hrvatska djeca narednih godina učiti povijest postavlja se pitanje kakva je hrvatska budućnost.

Sadržaj koji se udžbeničkim prikazima nudi hrvatskim učenicima otvoreno ili prikriveno iza „dojma“ autora, „nekih procjena“, subjektivnosti i bizantinskog falsificiranja iznosi čitav niz neistina te učenike dovodi u zabludu oko temeljnih povijesnih činjenica, ali i vrednota na kojima je nastala Republika Hrvatska.

Ukoliko nadležno povjerenstvo za udžbenike Ministarstva znanosti i obrazovanja odluči pokazati zeleno svjetlo uvođenju skandaloznih, znanstveno neutemeljenih i protunacionalnih pamfleta ukoričenih u šarene udžbeničke korice označiti će to jednu od završnih faza projugoslavenske kulturne revolucije.

 

Domovinski rat

U odlomku naziva „balvan revolucija“, Krešimir Erdelja i Igor Stojaković, autori udžbenika Klio 8 čiji je izdavač Školska knjiga uspoređuju Miloševićevu velikosrpsku propagandu sa neodmjerenim izjavama „nekih hrvatskih političara“. Pri tome autori idu i korak dalje, pa naglašavaju doprinos nekih hrvatskih političara velikosrpskoj propagandi i „protuhrvatskom raspoloženju u područjima Hrvatske naseljenim srpskim stanovništvom.“ Umjesto opisivanja povijesnog kontinuiteta velikosrpske politike koja od vremena oslobađanja od osmanlijske vlasti nadahnjuje generacije srbijanskih političara, autori iznose paušalne teze koje učenike mogu zbuniti i ostaviti u nedoumici. Možda su autori udžbenika trebali imenovati hrvatske političare koji su osmog srpnja 1989. godine u Kistanjama pokraj Knina ili idućeg dana na kninskom Kosovu polju pred više desetaka tisuća ljudi pomogli protuhrvatskom raspoloženju.

Autori udžbenika Vremeplov 8,Tomislav Bogdanović, Miljenko Hajdarović i Domagoj Švigir čiji je izdavač Profil Klett d.o.o. drugarski nadopunjuju Erdelju i Stojakovića. Prilikom opisivanja nastanka srpske paradržave tzv. SAO Krajine ne ističu njezin karakter, ali tvrde da su „srpski i hrvatski nacionalisti“ širili „napetost i strah među Hrvatima i Srbima u Hrvatskoj“. Potiče li navedeno ideju o ugroženosti Srba u Hrvatskoj na tragu zloglasnog memoranduma koji je 1986. stvorila Srpska akademija nauka i umetnosti?

Ožujak je zlokobno odbrojavao zadnje sate, a snježnim prostranstvima Plitvičkih jezera obavijenima maglom odzvanjali su zvukovi velikosrpskih pucnjeva u hrvatsku slobodu. Turobnog 31. ožujka 1991. godine u obrani domovine od srpskih terorista život je izgubio hrvatski redarstvenik Josip Jović, hrabri dvadesetdvogodišnjak rodom iz Aržana kod Imotskog. Trideset godina nakon pogibije Josipa Jovića koji je svoj život utkao u temelje Republike Hrvatske autori udžbenika Vremeplov 8,Tomislav Bogdanović, Miljenko Hajdarović i Domagoj Švigir, u izdanju Profil Klett d.o.o. u istoj rečenici sa Josipom Jovićem hrvatskim učenicima nude ime koreničkog velikosrbina Rajka Vukadinovića koji je poginuo u velikosrpskoj pobuni protiv Hrvatske. Osim što navedeni autori smatraju da Rajko Vukadinović zaslužuje spomen u hrvatskim osnovnoškolskim udžbenicima povijesti, umjesto da navedenog imenuju pobunjenim pripadnikom srpske paravojske, spominju kako su u sukobu poginuli „hrvatski policajac Josip Jović i srpski milicajac Rajko Vukadinović“.

Terorist Rajko Vukadinović je u ruhu „srpskog milicajca“ našao svoje mjesto u udžbeniku, ali prema Hajdaroviću, Bogdanoviću i Švigiru, naprimjer istaknuti general HV-a Janko Bobetko, jedan od heroja obrane Vukovara, Jean-Michel Nicolier ili hrvatski junak Damir Tomljanović Gavran nisu vrijedni spomena.

U odlomku udžbenika Klio 8, „priznanje Republike Hrvatske kao neovisne države. UNPROFOR“ autori navode „kršenje ljudskih prava i protjerivanje nesrpskog stanovništva“ na hrvatskom okupiranom području. Nakon toga detaljno navode kršenja ljudskih prava na hrvatskim slobodnim područjima te na taj način bezuvjetno uspoređuju pojedinačne kriminalne aktivnosti koje su se događale nakon dolaska UNPROFOR-a u Hrvatsku i plansko protjerivanje hrvatskog stanovništva sa ciljem stvaranja etnički čiste, velike Srbije. Dapače, potonje detaljnije objašnjavaju. Pa tako Erdelja i Stojaković pišu o „stanovima bivših časnika“ koji su nasilno otimani, otpuštanju „mnogih“ Srba s posla bez opravdana razloga, oduzimanju imovine.

Autori udžbenika u izdanju Školske knjige u tekstu koji govori o vojno-redarstvenoj akciji Oluja tvrde da su pojedinci sa hrvatske strane kažnjeni zbog ratnih zločina, što je točno, ali nakon toga navode da unatoč što su kažnjeni „prevladao je dojam da hrvatska vlast nije prikladno reagirala i da nije bila dovoljno odlučna u sprječavanju i kažnjavanju zločina.“ Navođenjem „dojma“ koji je „prevladao“ kao činjenice, autori subjektivno prilaze temi. Bilo bi interesantno čuti kojom su to znanstvenom metodom autori mjerili dojmove, a dalje ih žele prenositi učenicima. Možda istom metodom kojom to radi na primjer dokumentacijski centar Veritas.

Važno je jasno i nedvosmisleno prikazati karakter Domovinskog rata te povijesni kontekst događaja. Pojedinačni zločini se, nažalost događaju u svakom ratu, no pretenciozno udžbeničko stavljanje takvih zločina u kontekst zločina velikosrpskog agresora u Domovinskom ratu može biti shvaćen kao pokušaj nametanja krivnje te izjednačavanje žrtve i agresora.

Pobjeda u Domovinskom ratu je temelj na kojemu je nastala slobodna hrvatska država te se istom treba ponositi, a navedeno isticati.

Ponos treba posebno isticati obilježavajući hrvatsku vojnu pobjedu u Oluji, kruni ratne pobjede i temelju krvlju ostvarene slobode. U skladu s navedenim u potpunosti je neprimjeren i zbunjujući pisani povijesni izvor u odlomku „kultura sjećanja“ koji se uz govore Borisa Miloševića i Tome Medveda sastoji od dijelova govora Andreja Plenkovića izrečenih u Kninu 5. kolovoza 2020. godine povodom obilježavanja Dana pobjede i domovinske zahvalnosti. Učenici bi mogli biti zbunjeni čitajući povijesni izvor i zaključiti da se od strane hrvatskog premijera tijekom proslave Oluje u Kninu 2020. godine ništa ne slavi, već da se naglasak stavlja na žaljenje i tugovanje koje preuzima „kulturu sjećanja“.

Hajdarović, Bogdanović i Švigir oslobodilačku operaciju Bljesak učenicima opisuju u jednoj rečenici, a zatim u tri rečenice pišu o posljedicama Bljeska (odmazdi „srpskih snaga“). Stav autora o važnosti oslobodilačke operacije Bljesak dodatno objašnjava činjenica da su više pozornosti posvetili gospodarstvu SSSR-a.

Isti autori operaciju Oluja opisuju sažeto u nekoliko rečenica, a nude i jedan pisani povijesni izvor. Čitajući udžbenik Vremeplov 8 moglo bi se zaključiti da Bljesak i Oluja, kao najveće pobjede u Domovinskom ratu nisu ništa važnije od naprimjer nacističkog naoružanja u Drugom svjetskom ratu i njemačkog kanistra za gorivo od prešanoga čelika, zapremnine 20 litara.

Iskrivljeni čin prikaza Domovinskog rata u izdanju Profil Klett d.o.o. doseže svoj vrhunac prikazom fotografije starije ženske osobe grubih crta lica koja u ruci nosi transparent s natpisom „SLOBO JE HEROJ HEROJI-NIKAD-NE UMIRU HAG JE UBICA“ i nacrtanim srcima, a na reveru bedž sa fotografijom Slobodana Miloševića. Pored opisane fotografije, nalazi se fotografija ljudi koji slave hrvatske heroje Antu Gotovinu i Mladena Markača. Kako bi uklonili svaku sumnju u svoj fetiš takozvane balkanske multiperspektivnosti, autori ispod fotografija propitkuju o zadovoljstvu rečenicom „Što misliš zašto dio građana nije zadovoljan radom haškoga suda?“.

Drugi svjetski rat i poraće

Za razliku od zapadnoeuropskih pokreta otpora totalitarnim režimima, hrvatski antifašizam je simbolički i ideološki bio komunistički. Unatoč tome, autori udžbenika u izdanju Školske knjige dovode učenike u zabludu rečenicom koja je izdvojena iz udžbeničkog teksta i dodatno naglašena, a glasi „Na vodećim položajima u partizanskoj vojsci bili su komunisti pa se partizane često pogrešno izjednačavalo s njima.“

Udžbenik Vremeplov 8 kao jedan od povijesnih izvora koji prikazuju Alojzija Stepinca prenosi sramotni tekst, citiran iz djela Marie-Janine Calic (Ćalić?), profesorice povijesti istočne i jugoistočne Europe na Sveučilištu Ludwig Maximilian u Münchenu. Navedena autorica, koju neki prikazuju kao „najugledniju stručnjakinju za jugoistočnu Europu“, a koja zapravo ne može napraviti odmak od opskurne titofilije u 21. stoljeću u svojoj knjizi Tito der ewige partisan navodi da Stepinac „protiv uništenja Židova i Srba, poput pape, nikad nije podigao glas.“ Nakon toga Stepinca karakterizira čovjekom „koji očito nije bio uzor dosljednosti i snažnih živaca“. Navedeno ne odgovara činjenicama, obzirom na Stepinčevo otvoreno protivljenje ustaškim zločinima, ali i hrabro držanje pred titoističkim sudom. Hajdarović, Bogdanović i Švigir uz tekst spomenute povjesničarke učenicima nude mišljenje Ive Goldsteina koji za Stepinca tvrdi da je bio „fanatično pobožan“i da je „strastveno mrzio komunizam“. Navedeno govori ili o Goldsteinovom tragičnom nepoznavanju osnovnih katoličkih vrednota ili namjernoj difamaciji hrvatskog blaženika.

Udžbenik u izdanju nakladnika Alfa d.d. može stvoriti dodatnu zabludu vezanu uz lik i djelo nadbiskupa Alojzija Stepinca. Autori udžbenika preporučuju učenicima osmih razreda gledanje filma Dnevnik Diane Budisavljević, pri tome tvrdeći da se film „temelji na njezinom životu i djelu“ te potiču učenike na pisanje osvrta o filmu. Autori ne vode računa o tekstu suglasnosti za prikazivanje filma koji je 2.lipnja 2020. godine potpisala pomoćnica bivše ministrice Blaženke Divjak, profesorica matematike i informatike Lidija Kralj. Navedena suglasnost ističe potrebu organiziranja projekcije uz prisutnost učitelja i stručnih suradnika. Napominjem da učeničko predznanje nije dovoljno za samostalno uočavanje pogrešaka u filmskom prikazu Alojzija Stepinca.

Udžbenici u izdanju Alfe, Školske knjige i Profila izostavljaju vrlo važan podatak. Ne navode uzrok smrti blaženog Alojzija Stepinca, sustavno trovanje od strane komunističkih vlasti.

Autori udžbenika Klio 8 u pisanom povijesnom izvoru navode riječi Josipa Broza Tita koje govore o zločinima. Izvor navodi „Što se tiče onih izdajnika koji su se našli unutar naše zemlje, u svakom narodu posebice – to je stvar prošlosti. Ruka pravde, ruka osvetnica našeg naroda dostigla ih je ogromnu većinu…“ Drugo pitanje ispod izvora glasi „Objasni tvrdnju: Što je jednomu zločin, drugomu je pravda.“ Učenici bi čitajući pitanje mogli doći do pogrešnog zaključka o komunističkim zločinima. Autori udžbenika Vremeplov 8 pišući o pogubljenjima „na više lokacija u Sloveniji (Tezno, Kočevski Rog, Maceljska šuma) navode kako je to bio „čin odmazde prema narodnim neprijateljima bez obzira na nacionalni predznak.“ Misle li Hajdarović, Bogdanović i Švigir spominjući narodne odnosno klasne neprijatelje na tisuće ubijenih žena i djece? Posebno je neprimjereno sugestivno pitanje autora „Je li se pri odmazdi prema svima postupalo na isti način?“

Goli otok je u udžbeniku Klio 8 prikazan kao „logor namijenjen informbiroovcima“ koji je kasnije „prenamijenjen u zatvor te poslije u maloljetnički zatvor. Pri tome je izostavljena važna činjenica o ulozi Golog otoka kao mjesta zločina komunističkih vlasti prilikom obračuna sa svim političkim neistomišljenicima uz naglasak na hrvatskim domoljubima koji su nastradali zbog protivljenja zločinačkom komunističkom režimu.

Pored slikovnog povijesnog izvora koji prikazuje uklanjanje spomenika banu Josipu Jelačiću sa glavnog zagrebačkog trga Erdelja i Stojaković navode kako razlozi uklanjanja proizlaze isključivo iz lošeg mišljenja Karla Marxa o „djelovanju svojeg suvremenika bana Jelačića“ i komunističkog shvaćanja plemića. Pri tome ne objašnjavaju iz kojeg razloga nije maknuto mnoštvo zagrebačkih spomenika koji prikazuju osobe čije se djelovanje protivilo komunističkom shvaćanju svijeta. Umjesto toga, cinično dodaju da su „mnogi uklanjanje kipa shvatili kao napad na hrvatske nacionalne osjećaje“.

Hrvatska sloboda ostvarena pobjedom u Domovinskom ratu na temelju povijesnog i prirodnog prava hrvatskoga naroda i žrtvi naraštaja domoljuba obvezuje nas na povijesnu istinu prema novim generacijama. Imamo li pravo dozvoliti da se stjecanje znanja o nacionalnoj povijesti u osnovnim školama temelji na iskrivljivanju činjenica i izjednačavanju agresora i žrtve?“

Crnemambe