U zadnje vrijeme često u svojoj sredini čujem „dosta više tih spomenika“. Kopka me gdje smo to pogriješili u odgoju ili je to posljedica protuhrvatske politike, da mladi doživljavanju spomenike i spomen obilježja poginulima za domovinu Hrvatsku kao torturu  branitelja Domovinskog rata.  Koliko poznajem Ustav RH, nigdje se ne spominje da je Republika Hrvatska nastala u Domovinskom ratu, da je stekla samostalnost to je činjenica. 

Tu samostalnost je Hrvatska imala kroz povijest, ali o tome drugom prilikom. Činjenica je da  je tamo negdje u VII. stoljeću izgubila samostalnost i da je nije imala vjerovali ili ne do stvaranja Nezavisne države Hrvatske koja je bila međunarodno priznata država. No, kako smo se mi Hrvati odrekli NDH, ali se ispričavamo u njezino ime, reći ćemo da je Hrvatska nezavisnost stekla u Domovinskom ratu iako mi se osobno čini da je tu nezavisnost ponovo izgubila ulaskom Hrvatske u članstvo Europske unije. No, to će povijest kao učiteljica života pokazati vremenom.

Da se vratim temi, „gdje smo pogriješili“?

Nemoguće je pribaviti podatak koliko je ljudi dalo život za domovinu Hrvatsku u osmanlijsko vrijeme i prije toga iako je povijesna činjenica da je Hrvatska u raznim oblicima bila daleko većem prostotu nego je danas, kada je porazom NDH od Hrvatske ostala tek krnja kiflica.

Kako su u to vrijeme vojnu snagu činila brojnost ljudstva, zasigurno broj nije mali, jer samo u malom regionalnom sukobu poznatom kao „Seljačka buna“ poginulo je više od 3.000 ljudi.

Da se ne licitira s brojkama, jer radi se i ljudima, grubi zaokruženi podaci govore da je s područja Hrvatske u I. svjetskom ratu poginulo oko 100.000 ljudi, u II. svjetskom ratu je poginulo oko 190.000 ljudi i u Domovinskom ratu je poginulo oko 14.000 ljudi.

To je (to je neumjesna usporedba, ali radi prikaza veličine istaknuta) ekvivalent kao da su poginuli svi ljudi Međimurske i Varaždinske županije, pa i k tone dio Krapinsko-zagorske županije.

S ljudskog gledišta potpuno ne nebitno na kojoj strani i pod kojom zastavom su pognuli svi ti ljudi, a nepobitna je činjenica da su život dali za domovinu Hrvatsku.

Tih oko 300.000 ljudi je jednako mrtvo, nitko nije više ili manje mrtav. Za svakim od njih ne netko žalio (djeca, žena/muž, roditelji, prijatelji). One čije su kosti ostale na nepoznatim mjestima i bojišnicama je godinama netko čekao da se vrate.

Sluša razgovore starijih od mene kada se sjećaju svoje mladosti, pa se i prečesto čuje rečenica „ostala je sama s djecom, muž joj je ostao negdje u ratu“. Srce mi se steže tada, jer svaki puta mi pred oči dođi slike reakcija žena, djece i roditelja kada sam im po službenoj dužnosti došao priopćiti da im je muž/sin poginuo u Domovinskom ratu. U prvom šoku su me gledali kao da sam ja ubojica njihove drage osobe.

Zato se opetovano pitam gdje smo pogriješili u odgoju? To kojima sada smetaju spomenici i spomen obilježja (doduše ne i oni partizanski) su svojom precima podigli velebne spomenike i grobnice na mjesnim grobljima.

Nemam ništa protiv, ali ne razumijem odakle tolika otuđenost i sebičnost među ljudima, da je njihov pokojnik ispod velebno ukrašene mramorne „vječni spomen“, e netko čije se tijelo raspalo na nekoj pustopoljini, možebitno ga i zvijeri pojele, a preostale kosti potonule i blatu ili ih je vremenom pokrila zemlja daleko od najbližih, nije dostojan da ga se ipak bar netko nekada sjeti, pa makao kao „nepoznatog čovjeka koji je život dao za domovinu Hrvatsku.

Povijesna je činjenica da narod koji ne poznaje svoju povijest nema budućnost, da narod koji ne poštuje mrtve je osuđen na propast.

Stoga se sve više brinem za našu budućnost. Zar zaista još djeluje Zvonimirova kletva? Gdje je napravljen propust da mladi ne poštuju starije, da je borba za Domovinu „sramota“ ?

Svjedoci smo da se je braniteljima nalijepila etiketa „neškolovanih idiota koji išli u rat“.  Na razinama mjesne i lokalne samouprave ili mogu slobodno i reći, sela i općine ne smije se znati tko ima status branitelja iz Domovinskog rata. Došlo je do toga, da branitelje pred djecom, a posebno pred unucima skrivaju da su branitelji, da su stvarali ovu državu u kojoj su oni rođeni.

Pokušavam zamisliti, popljuvali su me u mojoj rodnoj Općini zbog inicijative da se postavi spomen obilježje poginulima u svim ratovima za domovinu Hrvatsku, bez ikakvih političkih konotacija, kako bi se ponašali (a svi su navodno i vjernici) da na misu ili neku priredbu u Domu kulture dođem u odori hrvatskog časnika i na lijevoj strani prsa na odori stavim odličja iz Domovinskog rata?

Ž.T.