Anton Jurinec čelni čovjek Čakovca našao su se nakon demokratskih izbora u velikom problemu, jer već u srpnju 1990. se “šuškalo” da do neovisnosti Hrvatske neće doći bez rata. No, zahvaljujući jedinstvu hrvatskih branitelja i građana kombinaciji s njegovom  odlučnosti da s najbližim suradnicima na vrijeme počne pripreme za obranu od bivše JNA, njezine postrojbe su rujna 1991. položile oružje i zauvijek nestale iz Međimurja. Antun Jurinec, bivši predsjednik IV Skupštine Općine je već tada bio uspješan direktor tvrtke, za razliku od današnjih političara, koji u izvršnoj vlasti obnašaju dužnosti bez ikakvog iskustva u privredi.

A baš ta njegova znanja i stečene vještine bila su na velikoj kušnji kada su se u kolovozu 1990. u Hrvatskom saboru sastali svi predsjednici izvršnih vijeća.

Tada je tamo tihi i samosvjesni Međimurc prvi put između ostalih uživo s govornice čuo pobunjeničke srpske političare – Milana Martića i doktora Babića. Njihova retorika je bila ratnohuškačka i tu je bilo jasno da se nema što čekati s pripremom za rat. Ubrzo nakon ovog sastanka, u rujnu je počela i “balvan revolucija“, pa su ubrzo uslijedile prve obrambene pripreme za oslobađanje sjeverozapadne Hrvatske.

Osnovana je Koordinacija Čakovec, Varaždin, Ludbreg, Novi Marof i Ivanec, koja je obuhvatila područje bivše Zajednice općina Varaždin. Organizaciju obrane od JNA pripremile su bivše općinske službe kojima je rukovodila legalno izabrana hrvatska vlast. U organizaciju obrane bile su uključene sve strukture i uspjeh je bio zagarantiran, će su pokazali nadolazeći događaji.

Jurincu je kao predsjedniku Kriznog stožera i njegovim suradnicima tadašnje Općine Čakovec bilo savršeno jasno da ako izgube bitku, petokolonaši, među kojima je bilo kosovaca, bez milosti će ih poubijati.

Gospodin Jurinec je u jednom intervju rekao da članovima Kriznog stožera peta kolona nije predstavljala preveliki problem jer su joj uglavnom pripadali kalkulanti.
Bila je  riječ je o osobama koje su čekale ishod rata kako bi se priklonile pobjednicima.

U Međimurju se dobro znalo o kojim je ljudima riječ i vješto su ih obmanjivali lažnim podacima. Čak su lokalne špijune, suradnike Kontraobavještajne službe nekadašnje JNA, uvjerili da je Hrvatska nabavila ruske dalekometne rakete S-300.

Nažalost, s pritajenim pripadnicima pete kolone nitko se nije obračunao nakon Domovinskog rata i oni su se uspješno uvukli u sve ključne sfere društva. Ima ih posvuda, poglavito u tzv. nevladinim udrugama i vješto se koriste krinkom liberala.

U ovoj regiji su poznate „čarke“ Međimuraca i Varaždinaca, no i to je posljedica aktivnosti petokolonaša i povijesne sudbine dva susjedna grada na razdaljini samo do 15 km. No zanimljivo je da kada biste danas pitali Međimurce ili Varaždince tko je najzaslužniji za blistavu pobjedu 1991., i jedni i drugi bi vam sigurno rekli isto – mi smo!

Samo neuki danas pokušavaju relativizirati okolnosti tog vremena otprije 30 godina, kada je u Hrvatskoj trebao, između ostaloga, biti izvršen državni udar. Ključno je da usprkos svim rizicima u Čakovcu i Varaždinu nisu stavili glave u pijesak, već su u izvršnim vijećima dobro procijenili razvoj situacije. Vijećnici su sve svoje zadaće obavljali bespogovorno, a vojni dio priprema odlično su odradili iskusni profesionalci u policiji i Teritorijalnoj obrani.

Na vrijeme su započele pripreme, skoro godinu dana prije početka opkoljavanja kasarni i drugih vojnih objekata. Međimurje je imalo sreću zbog nacionalnog sastava stanovništva te smo mogli brzo ustrojiti već organiziranu Teritorijalnu obranu iz bivšeg sustava i upotrijebiti njezino ljudstvo. Unatoč tome zanimljivo je podsjetiti da je u sastavu tadašnje policije u Čakovcu sedmero pripadnika odbilo staviti hrvatski grb na odoru. Bilo bi danas zanimljivo znati koji su to ljudi i čime se bave danas.

Nakon „Međimurskog rata“ koji je zahvaljujući sveobuhvatnim pripremama trajao svega četiri dana, formirane su braniteljske postrojbe koje su upućene na druga područja pod neprijateljskom okupacijom. No, i prije tih dana značajan broj branitelja iz Međimurja uključuje se u Zbor narodne garde, a velik broj policajaca i specijalnih policajaca iznio je teške dane u obrani Vukovara i drugih područja.

Ukupno je u Domovinskom ratu aktivno sudjelovalo preko 8 tisuća Međimuraca. Poginulih i smrtno stradalih je 82, nestalih 3, a ranjenih 319 branitelja.  Neki su ostali invalidi ili se nose s teškim psihičkim posljedicama, a mnogi pripadnici ponosnih pobjedničkih postrojbi danas žive lutajući ulicama na marginama društva.

Današnje raspoloženje naroda očevesno  pokazuje da nakon smrti čelnog čovjeka u stvaranju samostalne Hrvatske i vrhovnog zapovjednika pobjedničke vojske dr. Franje Tuđmana samostalna Hrvatska ima opetovano povijesnu nesreću, da na njegovom mjestu već 20-tak godina ima pogrešne ljude.

Razvidno je da s ideološki podijeljenom Hrvatskom u kojoj se energija gubi na sporenje oko svega i svačega teško može ići putem napretka i svekolikog prosperiteta.

Sve je to nečiji program koji po svim pokazateljima predstavlja operacionalizaciju Memoranduma SANU-2 kojem je cilj da Domovinski rat postane stvar nekakvog ustaštva iako s njim nema savršeno nikakve veze. Među hrvatskim braniteljima, a poglavito kada govorimo o sjeverozapadu Hrvatske  nije bilo ustaša, a ako netko sumnja, neka pronađe primjer rata u kojem je odjednom zarobljeno više od 1200 neprijateljskih vojnika, a potom nahranjeno i obučeno. Tim zarobljenim neprijateljskim vojnicima koji su bili spremni ubijati Međimurce i Varaždince, što su pokazali miniranjem karaule u Donjoj Dubravi i granatiranjem Varaždina hrvatski branitelji su dali čak i novac te im još osigurali prijevoz kućama! Ni dlaka s glave im nije otpala, a zaboravlja se da je o njihovoj sudbini snimljen dokumentarni film iz kojeg proizlazi da se sa njima daleko bolje postupalo u “zloglasnom” Varaždinu nego u Srbiji.

Pogledamo li unatrag, razvidno je da se hrvatskim braniteljima godinama skoro planski nastojalo imputirati da su koljači i divljaci. Mnogi su i procesuirani, a hrvatska vlast ništa nije poduzimala da se pravdi privedu zločinci iz redova agresora.
Dalo se zapaziti da su se već 1991. godine u vladajuću stranku uvukli ljudi kojima nije odgovaralo da su gradovi Varaždin i Čakovec uspjeli napraviti ono što cijela Hrvatska nažalost u tom vremenu nije.

Tek nakon što je na sjever Hrvatske ostvarena prekretnica u Domovinskom ratu, iz svojih rupa su mogli proviriti mnogi dobro sakriveni “miševi“. Bilo je takvih dosta i u Zagrebu, onih koji su morali priznati da na sjeveru Hrvatske ima razboritih i sposobnih ljudi. Nažalost, po tko zna koji puta u povijesti za nagradu su neke od potonjih pokušali čak uz pomoć smicalica maknuti iz društvenog života.

Hrvatski branitelji su u Međimurju na suprotnoj strani imali inženjerijsku postrojbu bivše JNA i karaule. Nakon što je Krizni stožer pod čvrstim vodstvom gospodina Jurinca tajnim pregovorima i pritiscima omekšao zapovjednike, sve njih bilo je objektivno lakše pobijediti nego silnu Jugovojsku u Varaždinu. Zato je i sada važno istaknuti zajedništvo, a najvažnije je da se u Čakovcu osiguralo oružje i streljivo koje je bilo potrebno Varaždinu.

Kasnija ratna događanja dokazala su nedjeljivo jedinstvo Međimuraca i Varaždinaca što se od danas održalo, a vidljivo da mnogi ljudi stanuju u Međimurju, a rade u Varaždinu i obratno, nemali broj Varaždinaca radi u Čakovcu i sve gospodarski jačem Prelogu.

No, u ono vrijeme poznata 104. brigada HV iz Varaždina je imala jedan period zapovjedništvo u vojarni u Čakovcu. U Varaždinu je boli sjedište legendarne 7. gardijske brigade u čijem sastavu je bilo puno Međimuraca, od kojih su neki obnašali vrlo odgovorne zapovjedne dužnosti u brigadi. Pa i kasnije preustrojem Domobranstva, Domobranska bojna Čakovec ulazi u sastav 24. domobranske pukovnije sa sjedištem u Varaždinu te kao udarna snaga te pukovnije učestvuje u VRO „Oluja“ na zadaćama oslobođenja Pounja između Hrvatske Dubice i Hrvatske Kostajnice, gdje zaposjeda i utvrđuje državnu granicu Republike Hrvatske.

umirovljeni pukovnik Željko Tomašić, mag.ing.aedif