Da, povijest pišu ratni pobjednici! Barem je tako bilo uvijek kroz povijest.
Naš Domovinski rat, rat kojega smo mnogi doživjeli, iskusili, mnogi su naši građani izgubili svoje voljene u tom ratu, bilo da su poginuli civili ili su poginuli kao branitelji, upravo taj rat koji je hrvatskom narodu ostavio žive rane iz kojih rana još uvijek teče hrvatska krv, a na obljetnicama teku i suze, skloni smo usporediti s nekim drugim ratnim zbivanjima.
Za usporedbu nam je često najbliži Drugi svjetski rat koji se odigrao također i na ovim područjima. Pokušavam se sada sjetiti neke usporedbe, no najčešće nam se u javnosti spočitava NDH. U svjetskim razmjerima i svjetskoj povijesti imamo određene podatke koji se smatraju nepobitnima. Nepobitna, neoboriva činjenica je da je u travnju i svibnju 1945. godine Njemačka poražena. Poražen je nacizam, te su saveznici s jedne strane, a Rusi s druge strane ušli u Njemačku. Ulazak Rusa u Njemačku, dok su se zgarišta u Njemačkoj još dimila od neviđenog bombardiranja svih mogućih ciljeva, Rusi su vidjeli kao oslobođenje Njemačke i nijemaca od nacizma i hitlerovog totalitarizma. Teško da je bilo koji njemac ulazak rusa doživio kao oslobođenje.Teško čete pronaći vjerodostojnu literaturu u kojoj pišu istiniti podaci, kao to da je u prvih tjedan dana vladao takav nered i bezakonje, da su rusi pljačkali i silovali, te se procjenjuje da je oko 200.000 žena, njemica silovano od strane rusa. Saveznici su prekrasan barokni grad Dresden u kojemu nije bilo vojnih ciljeva pretvorili u prah i pepeo. Štoviše, grad je bio prepun izbjeglica s istoka koji su bježali pred okrutnom i ozloglašenom crvenom armijom. Objektivno gledano i jedno i drugo su teški ratni zločini protiv civilnog stanovništva gdje je riječ o milijunskim žrtvama. No, da li je netko od nas o tome učio u školi? Pa naravno da nismo. Nismo u školi učili niti o tome da su partizani, te iste 1945 godine pobili stotine tisuća hrvata domobrana i ustaša sa cijelim obiteljima. Pa naš bivši predsjednik Mesić hladno kaže, a gdje to piše, tko to kaže, gdje su te navodne “partizanske” žrtve?Šta mi znamo tko je u tim jamama po Sloveniji. Tih žrtava nema. To je bila gubitnička vojska – likvidirana. Nema ih! Ima ih samo u tihom šaputanju naših baka kroz suze.
Oko takvih tema nije bilo dopušteno razgovarati. Nije saveznicima ili partizanima kao pobjednicima padalo na pamet da razgovaraju s Nijemcima o žrtvama tzv. oslobođenja Njemačke. Drugi svjetski rat počeo je agresijom i napadima Njemačke i to i u smjeru istoka i u smjeru zapada. Kraj rasprave. Nijemci su bili agresori koji su izazvali rat, patnju, suze. Nema se tu šta raspravljati o žrtvama koje su podnijeli, o patnji njemačkoga naroda. Oni su krvavo platili svoju agresiju. Nije pobjedničkoj vojsci palo na pamet raspravljati o šteti i zločinima koje je pretrpio njemački narod. Njemačkim vojnicima je suđeno, a država je godinama plaćala ratnu štetu.
Samo 50 godina od toga rata Hrvatska proživljava još gori rat, rat za svoju neovisnost, suočena sa neviđenom agresijom srpske vojske predvođene s JNA, tada trećom vojnom silom Europe. Da li mi sada trebamo postavljati pitanje tko je bio agresor? Zločinačka JNA, četnici, srpski dragovoljci i lokalni pobunjeni srbi protjerali su stotine tisuća hrvata sa svojih ognjišta, ubijali, mučili, klali, okupirali gotovo trećinu naše domovine. Okupirali zemlju koja se zvala i zove se Hrvatska s jasnim ciljem. Cilj je bio očistiti teritorij od hrvata, zadržati srbe koji su tamo živjeli naseliti i druge srbe iz Srbije i stvoriti Veliku Srbiju s granicom Virovitica, Karlovac, Karlobag. Da je tome tako nedvojbeno, jasno i iskreno je govorio Vojislav Šešelj, o tome svjedoče mnoge snimke. On je jasno objasnio ciljeve srpske agresije koja je sijala smrt, protjerivanje, razaranje. Neki od najvećih zločinaca osuđeni su pred međunarodnim sudom, a neki su se pred tim sudom pokajali, priznali krivnju, zatražili oprost. Nakon pet godina terora, Hrvatska se uspjela organizirati i ustrojiti snažnu, motiviranu vojsku, te u perfektnoj vojnoj akciji Oluja osloboditi svoje teritorije uz minimalne žrtve. Operacija Oluja je briljantno sprovedena, o njoj se podučava na svim visokim vojnim učilištima svijeta. Hrvatsko vodstvo i hrvatska vojska poštovalo je sve konvencije, no dogodili su se izolirani incidenti. Za tako veliku vojnu operaciju, gotovo je bilo nemoguće držati pod apsolutnim nadzorom svakog vojnika i svaku skupinu, te je nažalost došlo do nekoliko izoliranih incidenata i nepotrebne pogibije civila.
Ono što je zanimljivo usporediti s Drugim svjetskim ratom. Dok u Berlinu i dan danas stoji spomenik ruskom osloboditelju, po Republici Hrvatskoj se održavaju razne komemoracije tim civilnim srpskim žrtvama, a poruke koje čujemo su takve da normalan čovjek koji je bio živ i prisutan u Hrvatskoj od 91 do 95 više ne zna tko tu koga? Ili pristojno rečeno, govor inam se da mi više ne znamo tko je bio agresor, a tko je žrtva. Zapravo kako ne bismo trebali brojati krvna zrnca, tako ne treba brojati ni žrtve. Stalno čujemo: ” Žrtva je žrtva ?” Ma dajte onda izbrojite te žrtve. Izbrojite ni usporedite. Recite da je stradalo jedno srpsko dijete u Zagrebu i to usljed nekog mafijaškog obračuna, a ubijeno je 402 hrvatske djece tijekom Domovinskog rata. Neka su stradala tako da su majku proboli nožem kroz stomak u 8. mjesecu trudnoće, a jedini grijeh joj je bio što nosi hrvatsko dijete. Usporedite broj zaklanih, mučenih, protjeranih, silovanih. A često si možemo postaviti i pitanje jesmo li normalni? No, upravo postavljanje toga pitanja već nam daje odgovor da jesmo.
I svi znamo što je politička trgovina. To je ono kad ti za formiranje vlasti nedostaje par podignutih ruku u Saboru, pa onda tiho ponudiš vlasnicima tih ruku….npr. vikendicu na moru, ili nešto slično. Samo paziš da te vlasnik ruke ne cinka.
Pa ja ovdje pitam samu sebe, čime to vlast smije trgovati? Ne bi smjeli ničime, no, kod nas u Hrvatskoj tiho prolaze vikendice i slično. Ali, kada se u pitanje dovodi nešto drugo, nekako mi dođe neki bjes u duši, rodi se neki odbojni vrisak nemoći u grudima. I tako će mnogi od nas tiho vrištati sve dok nam je očita politička trgovina prihvatljiva.
Već nekoliko godina mi slušamo o Gruborima, i to postaje toliko veliko i važno da više ne znamo gdje to predstavnici i izaslanici naše Vlade brže jure. Jer u Gruborima komemoraciji redovito prisustvuje predstavnik Hrvatske Vlade, iste one kojoj nedostaje ruku u Saboru, jer bez tih ruku ne bi ni bilo ove Vlade. A da bi te ruke bile u zraku, onda treba i potpredsjednica Vlade biti iz njihovih redova. I kao da smo svi zaboravili njenje izjave da je Oluja bila etničko čišćenje.
I ne mogu se oteti dojmu da te komemoracije postoje i tako su medijski popraćene kako bi svi mi shvatili da smo krivi. Dapače neki su krivi čak i malo više. I zato na komemoraciji u Gruborima redovito treba biti prisutan predstavnik iz Hrvatske Vlade. Da doda državni pečat tome događaju i da svi mi prihvatimo tezu podijeljene krivnje i politike paralelnih komemoracija. Jer ako netko iz Vlade ne dodje u Grubore nitko iz SDSS neće doći u Knin na obljetnicu Oluje. Ali svejedno ove godine nisu ni došli. I bolje. Osobno bilo bi mi mučno ponovno gledat npr. Anju Šimpragu potpredsjednicu Vlade kako ju uz osiguranje u službenom Audiju pod rotirkama dovoze u Knin. I odvode na svečanu binu. U društvo odabranih. Za razliku od sretnice Anje oni koji su Knin oslobodili svake godine sve rjeđe dolaze u Knin, a o dolasku u prve redove mogu samo sanjati. Valjda je dovoljno što su bili u prvom redu 95. Dapače, dođu li branitelji u Knin u istim onim uniformama kao i 95 i s istim tim oznakama kojima su Knin oslobodili mogli bi biti i uhapšeni. To bi vam otprilike bilo kao kada saveznički vojnici iz Drugog svjetskog rata ne bi smjeli reći koje su uniforme nosili. Ili kada partizani u Jugoslaviji nakon Drugog svjetskog rata ne bi smjeli nositi petokrake na kapi.
Bojim se da Hrvatski pokušaj mirenja i oprosta i ova politika duplih komemoracija dovodi samo do novih podjela i ljutnje braniteljske populacije, obitelji poginulih branitelja i stradalnika Domovinskog rata. Jer je ista doživjela fijasko. Jer istu koristi samo jedna strana u svrhu daljnjeg optuživanja i blačenja države i pojedinaca zaslužnih za obranu RH. Jer nikada jasno nisu rekli tko je, kako i kada započeo rat. Tko je žrtva, a tko agresor. Naravno da osuđujem svaki ratni zločin i svaku žrtvu, a civilne žrtve posebno.
Ali, ako razmislimo i podvučemo crtu Pupovac i njegovi stranački drugovi uporno prešućuju najbitniju činjenicu, a to je da nikakvih žrtava niti na jednoj strani ne bi bilo da nije bilo Velikosrpske agresije. I to je srž problema. I sad se na kraju teksta vraćam na početnu misao usporedbe sa saveznicima iz Drugog svjetskog rata koji nisu upali u zamku kao Hrvatska i koji su jasno rekli da o biti i karakteru rata protiv nacista nema rasprave. I tu jasno povukli crtu. Za razliku od Hrvatske. Nažalost.
No, možda mi nismo, zapravo, mali, možda smo mi veliki narod koji unosi promjene, tako da, upravo mi mijenjamo povijesnu praksu, pa će nova praksa biti da povijest ne pišu pobjednici, već oni koji budu pobijeđeni – gubitnici!
Autorica: Morisa Mikić (Portal-veterani info)