Svi ideali za koje smo se borili, za koje se ginulo, u koje smo se kleli i još uvijek se zaklinjemo, nestaju u magli ropotarnice povijesti. Braniteljska populacija polako ali sigurno nestaje, a pod utjecajem moćnika (ne političara, jer političari brinu o svom narodu i veteranima) djeca branitelja više ne smiju spomenuti da su im roditelji bili branitelji jer „branitelji su manipulatori koji koriste povlaštene mirovine i žive na teret društva“.
Tako Hrvatska "šaptom pade"!

Na vodećim mjestima od državne uprave, preko regionalne i lokalne samouprave do mjesne samouprave nalaze se većinom ljudi koji su Domovinski rat uglavnom pratili preko TV ekrana sa sigurne udaljenosti, te im slobodna i samostalna Hrvatska nije bila ni na kraj pameti. S užasom su pratili što to „Ustaše u Hrvatskoj rade“, a kad je oružje utihnulo nahrupili su i Sabornicu pljujući po braniteljima kako su kriminalci koji su udruženim zločinačkim poduhvatom protjerali Srbe, te htjeli okupirati Bosnu i Hercegovinu. U Sabornicu uđoše i naši krvnici i to ne samo koji su verbalno podržavali srpsku agresiju, nego su i aktivno učestvovali u njoj.

Branitelji to nisu mogli spriječiti, jer dok su oni bili na ratištu doneseni su državni zakoni koji de facto priječe braniteljima ulazak u bilo kakve državne, regionalne i lokane institucije (prvenstveno Izborni zakon). Jer kad je oružje utihnulo i branitelji se vratili tj. pokušali vratiti na svoja prijeratna mjesta, toga više nije bilo.  Privatizirali (rasprodali) su državu prije povratka branitelja, a braniteljima na ratištu obećavali med i mlijeko kad se vrate. Hrvati ko Hrvati, povjerovaše i po tko zna koji puta u povijesti ostadoše skoro i bez gaća.

Vjerojatno su i samo branitelji pomalo krivi za to, iako ih se ne može osuđivati, jer nakon 5 godina rata zaslužili su tih par godina koliko im je još ostalo proživjeti u miru, slozi i zadovoljstvu.  Ali sada upravljaju, da u pravom smislu riječi „upravljaju“ sa braniteljima kao s glasačkim strojem, ponekad koristeći najugroženije kategorije branitelja za svoje bolesne političke ciljeve koji Hrvatima i hrvatskim građanima ne donose ništa dobro.

Neshvatljivo da Hrvatska nema svoje povijesti, da Hrvatsku povijest kroje političari, a ne povjesničari, pa tako se u pučkoškolskim knjigama u Hrvatskoj uči o „ratnim zločinima koje su počinile Hrvatske Oružane snage“. STRAŠNO !

Djecu ne uče da Domovinski rat bio obrambeni rat, da se Hrvatska branila od Velikosrpskih koljača i ubojica (da su to, dokazali su više puta, a u novijoj povijesti od Odese nadalje). Potpuno se ignorira Međunarodno ratno pravo na odmazdu. Ustvari i nije je bilo, možda za na prste nabrojiti nekoliko pojedinačnih slučajeva. 

Hrvatskoj se nameće krivnja NDH, pa se svi hrvatski političari odriču tog vremena kao da Hrvatske nije bilo i pričaju o nekim strašnim zločinima. Krivnja NDH je što je bila na krivoj strani u II. svjetskom ratu pa je izgubila rat, ali o masovnim zločinima i tko ih je počinio na području NDH bi imalo što reći povjesničari, ne političari.  Ruku na srce pa treba priznati da je NDH bila međunarodno priznata država koja je bila u granicama prijašnje Banovine Hrvatske, za koju Srbi dan danas žale što su je dozvolili. Nameće se krivnja NDH što su hrvatske postrojbe ratovale zajedno s njemačkim postrojbama, pa zar danas nisu hrvatske postrojbe zajedno s NATO postrojbama?

Bitno je ovo bilo spomenuti, jer današnja hrvatska politika je nastavak politike Južno slavenskih integracija ili kako se to danas ljepše kaže „West Balkan and Turky“.  Hrvatska je odbacila Hrvatsku politiku (nema je), te prihvatila politiku Brisela, teško je reći EU, jer Ugovor iz Maastrichta je skoro pa copy/paste Ustav SFRJ iz 1971. godine.

Za prosječnog branitelja nepojmljivo je da danas jedinice lokalne samouprave nemaju evidenciju branitelja, pa je jasno da ne provode socijalnu politiku prema braniteljima što im nalažu zakonu, jer ne znaju tko su branitelji u „njihovoj“ JLS.

Kad umre branitelj ima pravo na protokolarni pokop, ali to ne traži JLS, niti osigurava, to mora obitelj umrlog branitelja sama tražiti, ako zna za to pravo.

Nijedna Općina nema spomen sobu branitelja uz nekoliko izuzetaka koji imaju spomenik poginulim braniteljima.

Zar po tko zna koji puta u povijesti ne smijemo reći da smo branili sebe, svoje obitelji i svoj Dom?  Nijedan hrvatski vojnik nogom nije stupio na teritorij Republike Srbije, a Srbija je u konc logorima držale hrvatske branitelje, pa čak i civile. Može to negirati koliko želi, ali postoje zapisani podaci i živi svjedoci.

I sad tek su 24 godine prošle od Domovinskog rata u Hrvatskome Saboru se može govoriti srpski, ali se ne smije govoriti češki, njemački, romski, talijanski, mađarski, … kao da je rat dobila Srbija, a ne Hrvatska.

Da je to tako pogledajmo svečano otvorenje obnovljenog Vodotornja u Vukovaru, Gradu heroju koji je zbog pandemije upriličen u virtualnom obliku tj. bez nazočnih gostiju na licu mjesta.  U pedesetak minuta programa našlo se dosta glazbenih umjetnika i izvođača, te na kraju vatromet koji nije bio ni sjena vatrometu koje prije par dana priredila Torcida u Splitu za svoj 70. rođendan.  To je bilo službeno otvorenje spomenika hrvatskoj slobodi.

Taj događaj čak nije pratila ni državna televizija, skoro pa ni mediji nisu pisali o tome, nije se (virtualno) obratio nitko od vrha hrvatske politike, pa čak ni Gradonačelnik Vukovara, te je na kraju sve imalo oblik „privatne fešte“ u kojoj je glavnu ulogu odigrala Karmela Vukov-Colić.

Toliko se u Hrvatskoj cijene branitelji i sloboda !

Kada branitelj progovore malo žešće onda političari odmah kroz medije šire priču o „povampirenom ustaštvu“, o "ustaškoj zmiji", o radikalizaciji desnice, te odmah posežu tamo gdje su Hrvati najranjiviji s nametanjem krivnje navodnih zločina NDH, te zabranjivanje navodnog ustaškog pozdrava, koji tu i tamo usklikne neki pojedinac, ni ne znajući o čemu se radi, već to radi iz revolta i nezadovoljstva, a ruku na srce, to nije bio ustaški pozdrav, taj pozdrav su nam nametnuli Srbi i Partizani kao „iskonski grijeh Hrvata“.

U SAD-u i dijete kad sretne veterana, ga pozdravi (oda mu pošast),a znamo svi da SAD zapravo nikada nije bila i obrambenom ratu usporedivim s Domovinskim ratom. A u Hrvatskoj braniteljima zabranjuju dolazak na obilježavanja obljetnica iz Domovinskog rata, a djecu sklanjaju s ulice kada se pojave branitelji.

Ali Bože oprostim im, jer ne znaju što rade! Oni iz svojih visokih fotelja ne vide čemer i jad naroda kojeg su bez borbe stekli. A ovo što se preko medija vidi o provedbi hrvatske politike je na razini srednje kvalitetne predstave iz satiričkog kazališta „Jazavac“.

Normalna je smjena generacija, ali kako da Hrvatsku vode ljudi koje od djetinjstva uče da je Hrvatska nastala ne genocidu prema Srbima i udruženom zločinačkom poduhvatu?

U nekim županijama doduše postoji Odsjek za hrvatske branitelje unutar nekog Upravnog odjela (ljudska prava ili socijalna skrb), ali na radnim mjestima tu nisu branitelji, a najčešće ni djeca hrvatskih branitelja. U JLS, posebno Općinama nema nikakve organizacijske cjeline koja bi brinula za branitelje, da se ne spominje da Upravnog odjela za branitelje nema skoro nitko, jedino Grad Zagreb ima „Gradski ured za branitelje“ koji je ustrojen tako da zaista i može biti na usluzi braniteljima.

Čak ni Sabor nema Odbor za branitelje, nego ima Odbor za ratne veterane, pa se jasno može iščitati „briga“ za branitelje, jer o veteranima drugih ratova je već pomalo neprimjereno govori, jer npr. Partizan, Domobran, Ustaša, …… ako znamo da je veteran „isluženi vojnik“, više po zakonima prirode može biti jako malo tj. samo Partizana, jer Domobrane, a posebno Ustaše su pobili u svojim pobjedničkim divljačkim orgijama. No, prema Srpskim mitovima tu bi se mogao pronaći i po koji „Solunac“ ili „Španski borac“. Ne bi ni začudilo da se u Hrvatskoj uskoro postavi spomenik pokojnom krvniku mitropolitu Amfilohiju. 

U redu je imati isti odnos prema svim veteranima, jer vojnik je vojnik i samo je izvršavao zadaće koje je dobio od nadređenih (političara) ali u tom Odboru onda mogu biti ISKLJUČIVO veterani, a ne da neke zaluđene spodobe preko tog Odbora (tko ih je infiltrirao tu i s kojim ciljem?) pokušavaju promovirati svoja politička opredjeljenja i nametnuti obračun s braniteljima iz Domovinskog rata.

Pitanje svih pitanja koje se postavlja sada je: „Imamo ili Hrvatsku“ ili „Imaju li Hrvatsku“ ?

Puky