Ulaskom u Europsku uniju, Hrvatska postaje dijelom zajednice zemalja europske tradicije, no za razliku od ostalih zemalja tzv. bivšeg komunističkog bloka, još uvijek nije raskrstila s duhovima prošlosti. Hrvatska je također jedna od rijetkih zemalja s komunističkom prošlosti, a da još uvijek nije provela ilustraciju ili barem obimnije istraživanje o razini komunističkog zločina.
Procjene o više od milijun žrtava komunističkih zločina, jednako kao i Rezolucija o osudi komunizma i komunističkih zločina koju je donijelo Vijeće Europe, obavezuju nas da taj postupak konačno i završimo.
No, utjecajem određenih skupina postupak razotkrivanja komunističkih zločina zaustavila je aktualna vlast donošenjem novog zakona i ukidanjem Ureda za pronalaženje, obilježavanje i održavanje grobova žrtava komunističkih zločina i prebacivanjem njihove djelatnosti pod Ministarstvo pravosuđa. Od tog trenutka, osim jednog iskapanja na otoku Jakljanu, hrvatska je javnost lišena informacija o nastavku istraživanja i rješavanju tog pitanja. Simptomatično, ovakav razvoj događaja podsjeća na sličan razvoj situacije u vrijeme SDP-ove vlasti prije deset godina, kad je 2002. ukinuta prva Komisija za istraživanje komunističkih zločina. Iako novi zakon propisuje godišnje izvješće o radu, još uvijek javnost nema informacije što se ustvari odvija po ovom pitanju, ponajviše iz razloga je je odluka o ustrojavanju Povjerenstva donesena nedavno.
Ukidanje Ureda
Kako bi izvješće i rad državnih službi trebao izgledati pokazuje pak jedino izvješće ukinutog Ureda za pronalaženje, obilježavanje i održavanje grobova žrtava komunističkih zločina nakon Drugog svjetskog rata u razdoblju od 1. siječnja do 31. kolovoza 2012. godine, nakon čega je Ured i ukinut. Uz početne napore na ustrojavanju županijskih ureda i uobličavanje infrastrukture djelatnika, Ured je krenuo i u rješavanje konkretnih pitanja. Konkretna istraživanja pokrenuli su na osnovu policijskih izvješća, arhivskih istraživanja i kontakata građanima, župnim uredima i lokalnom samoupravom. Pokrenuta su brojna probna iskapanja na više lokacija na širem području Zagreba i Zagrebačke županije, ponajviše zbog nedostatka financija i infrastrukture i kadrova u drugim županijama. Već u tom razdoblju bilo je vidljivo da Ministarstvo branitelja itekako ima uvida u sve što se događa, jer je bilo izvođač svih radova na probnim iskapanjima. U samo osam mjeseci, Ured je pripremio čitav niz lokacija za probna iskopavanja za što je već bio u dogovorima s Ministarstvom kako bi utvrdili termine.
Također su sklopili i ugovore s predstavnicima lokalne vlasti na području ovih grobišta, kako bi se osigurao primjeren ukop posmrtnih ostataka za žrtve koje odmah moraju biti ekshumirane. Krenulo se i u sastavljanje prijedloga za uređenje i trajno obilježavanje grobova komunističkih zločina Uz veliki broj planiranih, Ured je u svibnju 2012. organizirao prvo probno iskopavanje i prebrojavanje žrtava u grobištu Obernjak na Medvednici. Pronađeni su ostaci 36 osoba za koje je utvrđeno da su likvidirani pucnjima u potiljak. Prema prvim nalazima i prikupljenim dokazima utvrđeno je da se najvjerojatnije radi o nestalim pacijentima iz lokalne bolnice Brestovac iz koje su poslije oslobođenja partizani “zbrinuli” oko 200 pacijenata i članova medicinskog osoblja.
Obavljena su također iskapanja na više lokacija oko Velike Gorice, probna istraživanja na području Maceljske gore te općine Brdovec kod Zaprešića.
Nepoželjne istrage
S obimnim popisom planiranih iskapanja na više desetaka lokacija u 2012. te čitavom nizu istraga grobišta u sljedećoj godini, te odrađenim iskapanjem žrtava i njihovih ostataka na Medvednici pokazali su kako će Ured izazvati zanimanje javnosti, a da će njihov rad u kratkom roku razotkriti i dokazati sve strahote komunističkog režima. Stoga i ne čudi što je Ured kratko nakon prvog iskapanja i izvješća o radu postao nepoželjan faktor za novu vlast te je kao takav ukinut, a rad na istragama prebačen unutar Ministarstva branitelja gdje javnost nema pristupa. Potvrđuje to i bivši predsjednik Upravnog vijeća ukinutog Ureda za pronalaženje, obilježavanje i održavanje grobova žrtava komunističkih zločina nakon Drugog svjetskog rata, prof. dr. sc. Andrija Hebrang.
- Tijekom osnivanja Ureda bili smo cijelo vrijeme u kontaktu s Vijećem Europe koje je izrijekom reklo da zločine ne smije istraživati tijelo državne uprave, jer u tom slučaju EU neće niti financijski pomoći niti surađivati, jer to mora biti neovisno tijelo nepovezano s politikom i aktualnom vlasti. Zato je Ured i bio osnovan kao neovisno tijelo i samostalna pravna osoba, a sada je sve to uvučeno u Ministarstvo branitelja i sada europske institucije ne žele s njima surađivati niti im davati financijska sredstva. Ukidanje Ureda je imalo za cilj da se istraživanje komunističkih zločina potpuno zaustavi. Ured je počeo osnivati županijske organizacije, jer ako hoćete istražiti 960 grobišta koliko ih ima u Hrvatskoj u sljedećih deset godina, morate riješiti njih stotinjak godišnje i mi smo krenuli raditi tim tempom. Ministarstvo s jednim timom to ne može napraviti, a mi smo mogli, jer smo počeli osnivati županijske urede koji su trebali početi s otkopavanjem grobišta na svojim područjima, najmanje desetak grobišta mjesečno. Ministarstvo je proteklih mjeseci otkopalo samo jedno grobište i to ono na Jakljanu, no i ono je otkopano samo da se kaže kako se nešto radi. Time se jasno pokazuje da je cilj novog zakona i ukidanja Ureda bio zaustavljanja istraga i zataškavanje komunističkih zločina - kazao je Hebrang.
Iskopavanje i zbrinjavanje posmrtnih ostataka 214 osoba iz masovne grobnice na Jakljanu provelo je Ministarstvo branitelja u suradnji s Gradom Dubrovnikom, a radi se o likvidiranim pripadnicima njemačke vojske s kojima su se partizani obračunali nakon II. Svjetskog rata.
Više od milijun žrtava
Istraživanje komunističkih zločina ponajviše se odnosi na period neposredno nakon završetka II. Svjetskog rata. Radi se o tzv. križnom putu kada su nakon zarobljavanja hrvatskih vojnih snaga i velikog broja civila u Sloveniji i Austriji tisuće zarobljenika natjerane da u kolonama krenu natrag u Jugoslaviju. Kolone zarobljenika kretale su se u nekoliko pravaca, od Bleiburga do Zagreba i Krapine, pa čak do Sarajeva i Mostara te u drugom pravcu preko Slovenije i Zagorja do Osijeka i još dalje do Srbije i Makedonije. Uz tisuće koje su stradale ne samom putu, u svakom od gradova kroz koje je prolazila kolona dio je zarobljenika odvajan i odvođen, bilo na težak fizički rad, mučenja i ispitivanja ili su pak likvidirani po kratkom postupku bez suđenja.
Među brojnim pitanjima jest i razlog radi kojeg su se brojni Hrvati, bilo vojnici ili civili, odlučili na zbjeg. Odgovor na ovo pitanje može se naći u postupanju partizana nakon oslobađanja pojedinih područja još 1944., kada su masovne likvidacije bez suđenja postale uobičajene. U tim su likvidacijama podjednako stradavali hrvatski, slovenski, talijanski i njemački vojnici, ali i civili, pod optužbom da su podržavali okupatore.
Dio stradalih ipak je prošao i kroz neku vrst suđenja, makar se o pravdi teško može govoriti obzirom da optuženici nisu imali pravo na obranu, pa čak niti svjedoke koje nisu propisali tužitelji. Iako se točan broj žrtava ne zna, ponajviše zbog izostanka dobre volje da se istraže zločini i sama grobišta, prema nekim procjenama stranih znanstvenika, riječ je o više od milijun žrtava koji su stradali u periodu komunističke vladavine u bivšoj Jugoslaviji. Uz genocid i masovna ubojstva koje je komunizam proveo nad hrvatskim narodom, ne treba zaboraviti niti na desetke tisuća osuđenih na godine teške robije. Značajne posljedice komunističkog terora osjetilo je i zadarsko područje, koje krije više desetaka grobnih jama. Upravitelj Zavoda za povijesne znanosti u Zadru HAZU-a, dr. sc. Zlatko Begonja, navodi kako su posljedice komunističkih zločina osjetili ne samo vojnici sutprotstavljenih vojski, već i brojni civili i politički protivnici.
- Ne treba zaboraviti da se vrijeme poslije II. svjetskog rata koristilo i za obračun s političkim neistomišljenicima koje su proglašavali narodnim neprijateljima i obračunavali se po kratkom postupku. Zadarsko je područje doživljavalo iste situacije, no kad se govori o našem području, treba istaknuti da postoji jedno grobište koje uopće nije istraženo, a to je more u koje je bačen veliki broj ljudi. Poznat je postupak vezanja žicom i utapanja koji su još sovjetski komunisti koji su taj oblik obračuna zvali hidro-kontrarevolucijom, a preuzeli su i komunisti u Zadru.
Na zadarskom akvatoriju to su radile jedinice tzv. podvodnog bataljuna, grupe mlađih ljudi koji su za to bili određeni i koji su ljude u Zadru utapali u more na najbrutalnije načine. Uz to postoji i zabilježenih oko 26 jama u okolici Zadra, no jako je teško govoriti o brojkama, jer ih treba sustavno istražiti - kazao je Begonja. Naglasio je i kako je stvar državnih tijela da se to istraži. No, kako zaključuje Begonja, te istrage očito se neće tako lako dogoditi, jer u Hrvatskoj još uvijek na vlasti postoji čitav niz ljudi odgovornih ili povezanih s odgovornima za te zločine.
-Kod nas se i danas pokušava nametnuti teza da je jugoslavenski pokret bio blaži nego li slični u Europi, što naprosto nije istina, jer je bio daleko krvaviji i s daleko većim brojem žrtava. Vjerujem da će se zato čekati trenutak da odgovorni jednostavno nestanu biološki i tek tada će se možda nešto učiniti, što i nije za čuditi obzirom da su neki još uvijek na funkcijama ili su na tim funkcijama njihovi potomci od kojih je teško za očekivati da će provoditi istragu o zločinima svojih očeva i djedova - zaključio je Begonja.
Stav Europske unije
Usprkos svim osudama Hrvatskog sabora i Europske unije, posljednjih se 20 godina itekako osjeti utjecaj pojedinaca i raznih lobija koji uporno pokušavaju zataškati komunističke zločine i diskriminirati njihove žrtve. Nažalost, događaji poput ukidanja prvotne Komisije za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava iz 2002. godine te ukidanja Ureda za istraživanje komunističkih zločina 2012., kao i ukidanje pokroviteljstva Hrvatskog sabora nad komemoracijom u Bleiburgu, jasno pokazuju u kojoj političkoj opciji ove grupacije imaju najviše utjecaja.
Već kod samog donošenja SDP-ovog zakona, u hrvatskoj se javnosti razvila burna rasprava, a Saboru su izražene brojne sumnje kako se političkom odlukom pokušava odgoditi nastavak istraživanja žrtava komunističkih zločina. Ovakav se zaključak nametnuo tim više, jer je za prijašnji zakon iz 2011. glasovala velika većina zastupnika, između ostalih i onih sada vladajuće koalicije. Također je postavljeno i pitanje ukidanja Ureda za pronalaženje, obilježavanje i održavanje grobova žrtava komunističkih zločina i to samo nekoliko mjeseci nakon njegova osnivanja. Kako su istaknuli pojedini zastupnici, prebacivanjem nadležnosti Ureda na Ministarstvo branitelja omogućen je utjecaj politike na rad i istraživanje žrtava komunizma. Dodatan problem kontraverzni je Zakon donio i s odredbom da se troškovi održavanja grobišta i pristupnih puteva, kao i ekshumacije te prijenosa ostataka žrtava skinu s državnog proračuna, čime je samo istraživanje znatno otežano zbog nedostatka sredstava.
Kritici hrvatske oporbe i velikog dijela javnosti da se SDP-ovim zakonom poništava saborska Deklaracija o osudi komunističkih zločina i Rezolucija o osudi komunizma i komunističkih zločina koju je donijelo Vijeće Europe, pridružili su se i Europski parlament te Vijeće Europe koji su se otvoreno usprotivili ukidanju Ureda. Koliko se zločini komunističkih režima ozbiljno shvaćaju u Europi, pokazao je i zahtjev šest zemalja s komunističkom prošlosti, koje su od Europske komisije zahtijevale zabranu negiranja i umanjivanja komunističkih zločina. Tako su službeno Bugarska, Mađarska, Rumunjska, Češka, Litva i Letonija zahtijevale kažnjavanje javnog podržavanja i negiranja komunističkih zločina, a također su zatražili i izjednačavanje s nacističkim zločinima i holokaustom.
Hrvatska tako ostaje jedna od rijetkih zemalja koje nisu završile s tim poglavljem povijesti i u kojima se komunizam opravdava antifašizmom, makar su ostale zemlje jasno razdvojile ta dva pojma. Rezolucija Skupštine Vijeća Europe iz 2006. jasno proziva komunističke totalitarne režime i njihove zločine - od genocida i kolektivnih smaknuća, mučenja i usmrćivanja u logorima, do ostalih kršenja ljudskih prava i terora nad ratnim zarobljenicima i stanovništvom. Sve ono što Rezolucija navodi kao razlog za osudu totalitarističkih režima može se pripisati i komunističkoj vlasti bivše Jugoslavije, što i ono malo provedenih istraživanja nedvojbeno potvrđuje. Stoga i ne čudi da je rješavanje tog pitanja bilo jedno od neslužbenih uvjeta za pristupanje Europskoj uniji, te da čelnici EU s velikim podozrenjem gledaju na posljednje poteze aktualne vlasti u Hrvatskoj.
Naime, dok sama Rezolucija, a također i Europska komisija izričito traže istragu zločina, osudu počinitelja i dostojno obilježavanje žrtava, ukidanjem Ureda za istraživanje komunističkih žrtava i Hrvatska postaje jedina zemlja u Europi koja ovo pitanje nije riješila prije pristupanja zajednici europskih naroda.