Open menu

Pogrešne interpretacije VRO „Una“?

Mediji s odmakom vrlo prostrano opisuju VRO "UNA", prikazujući je kao veliki poraz Hrvatske vojske.  Kritika se svodi na dnevnu političku retoriku, a službena politika šuti. Svaki učesnik VRO "UNA" je akciju doživio na svoj način, zavisi od mjesta i situacije u kojoj se našao, što je potpuno razumljivo. 

VRO "UNA" je pokrenuta u vrlo nepovoljnim uvjetima za prelazak rijeke Une, ali upravo takve situacije su iznenađenje za protivnika.  Danas se zna da je VRO "UNA" prekinuta zbog izravne prijetnje SAD-a da će bombardirati Zagreb, ako se akcija ne prekine. 

U medijima, posebno srpskim i bosanskim se govori o VRO „UNA“ kao velikom porazu Hrvatske vojske.  To su paušalne ocjene onih koji su to priželjkivali, ali nisu doživjeli. Naime  VRO „UNA“ je trajala samo jedan dan.  Nadalje Hrvatska vojska nije razbijena, niti su se njezine postrojbe predavale neprijatelju, a niti je Hrvatska izgubila hrvatski državni prostor.

O kojem je onda „velikom porazu“ riječ.  S vremenskim odmakom se može bolje sagledati što se zapravo dogodilo. Naime, nepobitno je sada da je to bilo samo ispitivanje NATO-a, hoće li stvarno intervenirati, ako se krene s osvajanjem Banja Luke.  Da je akcija izvedena do kraja, Banja Lupa bi pala bez ispaljenog metka. Znači NATO prijetnja da će intervenirati, ako se napadne Banja Luka, bi bila pucanj u prazno, jer više ne bi bilo potrebe za ulaskom HV u Banja Luku.

To su shvatili i u BiH, te protivno sporazumi, kad je krenula VRO „Una“ , Armija BiH se nije maknula s početnih položaja, niti je bilo kako poduprla Operaciju. Osvajanjem Područja Banja Luke, Hrvati bi dobili veliku prevagu u BiH, što bosanskim Muslimanima nije nikako odgovaralo.

Činjenice govore da je VRO „Una“ da je Hrvatska vojska ostvarila početne ciljeve, te da bez obzira na teške uvjete prelaza nabujalih rijeka Save i Une, izvevši tako najsloženiju napadanu operaciju, napad s forsiranjem rijeke.  Činjenica je da  je u prvih nekoliko sati operacije 1. i 2. gbr. uspostavila mostobran te su uspjele su ući u Bosansku Dubicu i Bosanski Novi osvajajući dijelove naselja. Na području Uštice (Jasenovac) izvidničko-diverzantske postojbe 121. i 125. domobranske pukovnije su prebačene na onostanu obalu i to jedinstvenom akcijom, desanta preko nabujalog ušća Une u Savu izvedenog u sred dna, pokazalo se za vrijeme ručka neprijateljskih vojnika, jer za vrijeme desanta sa čamcima i amfibijskim prevožnjakom PTS-m na njih nije ispaljen niti metak. No, dolaskom na drugu obali hrvatske snage su usporene zbog masovnih minskih polja na koje su naišle.

Drugog dana je stigla zapovijed i prekidu Operacije i istovremenom povlačenju Hrvatske vojske s teritorija BiH, pri čemu je stradao najveći broj hrvatskih vojnika, jer je očigledno neprijatelju koji je već formirao kolone za bijeg (potvrdile uhvaćene radio poruke) javljeno (?) da se Hrvatska vojska vraća preko Save, tako da su hrvatske postrojbe  poklopljene minobacačkom i topničkom vatrom kada su bili na vodi, bespomoćni u čamcima.

U operaciji su sudjelovale snage Zbornog područja Zagreb s 1. gardijskom brigadom HV (Tigrovi), 2. gardijskom brigadom (Gromovi), te 17. domobranska pukovnija Sunja, 125. domobranska pukovnija, 121. domobranska pukovnija, dio snaga 202. brigade PZO , dio snaga Zbornog područja Bjelovar i dio snaga Zbornog područja Zagreb (303.LoB-PrS).

U VRO “Una” sudjelovalo 1500 hrvatskih vojnika iz sastava gardijskih brigada i još toliko iz dviju domobranskih pukovnija.

Detaljnija raščlamba govori da je VRO „Una“ bio samo manevar koji je trebao umanjiti borbeni moral i elan Hrvatske vojske i razlog izvlačenja Hrvatske vojske iz daljnjih borbenih djelovanja na području Bosne i Hercegovine.

Činjenica je da bez obzira na gorak okus, da Hrvatska vojska u toj Operaciji nije poražena, niti natjerana u bijeg. Hrvatska vojska je stvorila uvjete za daljnje napredovanje, ali je iz političkih razloga prekinula daljnje djelovanje te se povukla na početne položaje.  Vojnici znaju, da ako bi Hrvatska vojska bila poražena, Srpska vojska se ne bi libila bar pokušaja da povrati teritorij koji je izgubila u Oluji. A po izvlačenju Hrvatske vojske više nije jedan metak nije ispaljen na hrvatski teritorij. Naravno da je morao postojati uvjerljiv razlog za  prekid i eksploataciju uspješnog forsiranja rijeke. Sada se govori da je hrvatska obavještajna služba dobila je informacije kako su iz Srbije s aerodroma Batajnica na banjalučki vojni aerodrom Mahovljani sletjeli srbijanski MIG-ovi i nešto Super Galebova G-4 s ciljem da napadnu hrvatske snage koje su se već nalazile na teritoriju Republike Srpske i da je to razlog za odluku o prekidu Operacije. No, vojnici isto tako znaju da avijacija nema baš puno efekta kada su postrojbe u neposrednom borbenom kontaktu.

Nije vojnički procjenjivati što bi se dogodilo, da je Hrvatska vojska nastavila s djelovanjem, ali činjenice govore da je sve bilo unaprijed isplanirano. Naime u hrvatskim mjestima uz granicu se nekoliko dana prije operacije počelo pričati kako će Hrvatska vojska krenuti ka Kozari. Nekoliko dana prije Operacije, u srpskim mjestima preko Une i Save je provedena potpuna mobilizacija i svo stanovništvo naoružano i počelo s utvrđivanjem tjedan dana prije početka Operacije. Na mjestu (očekujući rajon) u Jasenovcu gdje su bili pripremljeni desantni čamci kojima su trebale biti prebačena pojačanja i streljivo, „netko“ je prerezao sve cijevi za dovod goriva između rezervoara goriva i motora (osiguranje nije ništa vidjelo), što je usporilo da se prije zapovijedi o povlačenju preko Save prebace dodatne snage, oružje i streljivo.

Nije za zanemariti da je jedino 1. gbr bila jaka udarna snaga, jer 2. gbr je još liječila rane od pretrpljenih gubitaka u VRO „Oluja“, a temeljiti udar na 3 domobranske pukovnije koje nisu opremljene za napadne operacije (nemaju dovoljno niti adekvatno topništvo i nemaju oklop, a niti amfibijska sredstva za prebacivanje teške tehnike preko rijeke.

Tako da raščlamba pokazuje da je VRO „Una“ bila ustvari vrlo uspjela Operacija koje je utišala ratne bubnjeve na ovom teritoriju.

Željko Tomašić